Autorice izložbe, umjetnica Adrijana
Gvozdenović i historičarka umjetnosti Nela Gligorović, u saradnji s kustosicom
Teodorom Nikčević, kreirale su postavku koja publiku poziva na aktivno učešće,
a posebno naglašava feminističke načine pristupa radu u umjetnosti.
Hana Ćurak: Adrijana Gvozdenović polje svojeg
djelovanja označava kao (post) jugoslovenski kulturni prostor u kojem pulsira
specifična kultura otpora nacionalizmu, ksenofobiji, klerikalizmu i fašizmu,
dok se Nela Gligorović fokusira na kritičku analizu hijerarhijskih odnosa
unutar umjetničkih institucija. Njihova saradnja proizilazi iz zajedničke
potrebe da preispitaju uloge i odnose unutar umjetničkog sistema, a kroz
izložbu se bave pitanjima participacije, odgovornosti i solidarnosti među
akterima u kulturi. Izložba se temelji na ideji "Radničkog kluba" kao
prostora diskusije i kolektivnog djelovanja. Ovaj format nije metafora, već
konkretan pokušaj organizovanja mjesta za razmjenu iskustava i artikulaciju
problema s kojima se suočavaju radnice u kulturi. Ključni aspekt izložbe je
poziv na saradnju i razvijanje metodologije susreta, gdje se sve koji izložbu
posjete poziva da uzmu određenu ulogu kroz koju izložbu mogu promatrati, a
potom i da aktivno razmišljaju o izloženom, koje je predstavljeno kao igra koju
je moguće riješiti na nekoliko interpretativnih načina. Upravo zbog toga,
odlučile smo se i ovaj tekst napisati kao saradnju: u njemu jedna drugoj
interveniramo u misli, stvarajući zajednički razgovor o izložbi.
Adrijana Gvozdenović: Igranje uloga,
radionica, prostor za razmjenu, kuhinja i biblioteka – svaki od ovih segmenata
prostora odražava specifičnu dimenziju kulturnog rada: istraživanje,
promišljanje, druženje, opuštanje, praktičnu akciju, kontemplaciju, izradu,
razmjenu znanja.
Nela Gligorović: Umjetnost jeste društveni
rad, a radnica u kulturi je opredjeljenje, umjetničko i političko, praksa
svakodnevnog otpora strukturama neoliberalizma uz stalne reminiscencije na
socijalističku alternativu.
Hana Ćurak: Kao posljedica razgovora o radu,
uslovima i regulativama nastao je format Radničkog kluba. Postavile smo pitanja
kako zajedno da radimo, čitamo, mijenjamo, razumijemo, slušamo, diskutujemo –
shvatajući teren umjetnosti kao područje zajedničkog rada, zajedničke borbe.
Zato je Radnički klub adaptiran kao prostor zajednice za razgovor, razmjenu,
edukaciju i propitivanje znanja. Kao prostor imaginacije i mogućnost izvođenja
drugačije društvenosti, u cilju potencijalne organizacije i promjene društvenih
odnosa.
Adrijana Gvozdenović: Definisale smo da se
prostor ‘između nas’ formira kroz neizgovorene solidarnosti, prećutne dogovore
i nenapisane sporazume ali je istovremeno i prostor u kojem se ukrštaju
društveno-političke strategije prošlosti, tranzicioni procesi koji mijenjaju
sistem kulture i gdje se mogu prepoznati specifične tendecije i poveznice u
kulturnoj i umjetničkoj praksi. U okviru izložbe, mi želimo da vježbamo kako
nastaje prostor ‘između nas’, kako bi se možda u ovom procesu uvidjele
mogućnosti za svakodnevni otpor.
Vježba počinje od samog koncipiranja izložbe:
ispitujući naše uloge kao kustosice u umjetnice, mi se “miješamo jedna drugoj u
posao”. Moji raniji radovi postaju katalizatori za organizaciju prostora. Nela
stvara intervecije koje se mogu čitati kao umjetnički radovi a pojedini
segmenti, kao što je biblioteka i video-vodič nastaju kroz same mehanizme rada
na izložbi – to su mjesta gdje izložba samu sebe izlaže.
Mene zanima galerija kao mjesto susreta – ako
umjetnost radi ili šta radi to što radimo 🙂 Fokus nije na tome šta se
predstavlja – šta vidimo, nego kako to što vidimo može da formira prostor
između nas. Promišljanje načina na koji radimo i stvaramo umjetnost i šire kako
se povezujemo sa drugima, sa okolinom i sa svijetom. S tim u vezi, ‘između nas’
je skup metoda koje podstiču razmjene, saradnje i kolektivne imaginacije.
Metode koje omogućavaju uviđanje onoga što je već prisutno ili izvođenje onoga
što se podrazumjeva, što je uobičajeno – kako bi se mehanizmi normativnih
ponašanja prikazali kao promjenljivi.
U Radničkom klubu "Između nas"
stvaramo privremeni sistem relacija, kroz performativne instrukcije i
radionice, privremenu instituciju unutar institucije, galeriju unutar galerije,
gdje se razmjenjuju uloge, ideje i dijele znanja.
Publika, kao obično nevidljivi i nijemi
posmatrač svijeta umjetnosti, zajedno sa nama je ušla u prostor i učestvovala u
pripremnim radovima postavke Radničkog kluba – rušenje galerijskog zida. Vodeći
se metodom Augusta Boala da je jedan gledalac uvijek manje nego jedan čovjek,
posjetioci Radničkog kluba postali su saradnici.
Hana Ćurak: Gvozdenović i Gligorović koriste
ovaj koncept kako bi istakle probleme radnica i radnika u kulturi u
postjugoslovenskom kontekstu i šire. Niska primanja, nesigurni ugovori,
nedostatak institucionalne podrške i prekarni radni odnosi samo su neki od
izazova s kojima se suočavaju umjetnici, kustosi i kulturni radnici. U tom
smislu, "Radnički klub" nije samo umjetnički eksperiment već i
politički iskaz koji poziva na konkretne promjene. To je posebno vidljivo u
Magazinu koji prati izložbu, koji je kolekcija tekstova koji istražuju
složenost umjetničkog rada, s naglaskom na nesigurnost, eksploataciju i izazove
s kojima se umjetnici suočavaju u suvremenom umjetničkom svijetu. Tekstovi
osvjetljavaju često nevidljivu i neplaćenu prirodu umjetničkog rada, povlačeći
paralele s feminističkim analizama kućanskog rada. Pojedinačni eseji bave se
pravima umjetnika i umjetnica, autonomijom umjetnosti unutar kapitalističkih
sustava te mogućnostima preuzimanja agencije kroz kolektivno djelovanje i
društvene pokrete. Radovi također analiziraju kako kulturne institucije
oblikuju i bivaju oblikovane radnim praksama unutar njih, kao i kako te prakse
isključuju one kojima je tradicionalno uskraćena moć. U konačnici, tekstovi
zagovaraju redefiniranje umjetničkog rada kao vrijednog i društveno relevantnog
doprinosa, zahtijevajući pravednu naknadu i priznanje. Ključni aspekt Magazina
je upravo isprepletenost tradicionalno feminiziranog rada i umjetničke
produkcije.
Nela Gligorović: U Radničkom klubu nalazi se
soba za brigu i opuštanje, odmor, kontemplaciju i regeneraciju tijela, uz
biljni doprinos – rad Maje Vujačić Van Cott. Soba je mjesto korelacije
reproduktivnog i umjetničkog rada koji se porede jer su podrazumijevani,
nevidljivi za kapitalistički oblik proizvodnje. Važna referenca postavke i
sadržaja magazina jeste II poglavlje knjige Umjetnički rad: Nevidljivi rad i
nasljeđe jugoslovenskog socijalizma Katje Praznik koja primjenjuje teorijsku i
epistemološku dimenziju feminističke kritike kućnog rada na polje rada u
umjetnosti.
Hana Ćurak: Jedan od glavnih ciljeva izložbe
je osvještavanje saučesništva svih uključenih u umjetnički proces u održavanju
postojećih struktura moći. Kako navodi Gligorović, institucionalno definisane
uloge državaju umjetnike i kustose zarobljenima unutar rigidnih okvira,
sprječavajući ih da se organizuju na solidarnim osnovama. "Radnički
klub" upravo pokušava da ponudi prostor za alternativne modele rada u
kulturi.
Nela Gligorović: Ne samo drugačije modele rada
u kulturi, već i drugačiji pristup znanju. Neophodno je ponovno
propitivanje institucionalnog znanja, istina, programa i djelovanja. Iz kurikuluma humanistike, izbačeni su
alati za bolje razumijevanje opresivnih strategija društvene strukture. Klasa
je riječ koja se ćuti. Preplavljeni informacijama koje su blokirale kritički
pristup znanju nedostaju nam alati za organizaciju, djelovanje i promjenu. Ključan trenutak današnjice jesu
škole, univerzitete, biblioteke i muzeji koji moraju postati mjesta klasne borbe.
Zato smo, u okviru postavke Radničkog kluba,
pokrenule igru zamišljanja muzeja budućnosti. Kakvi bi oni trebali biti? Bez
društvene, rodne i rasne hijerarhije, dekolonijalni, građeni na feminističkim
principima i okrenuti horizontalnom znanju i zajednici.
Hana Ćurak: U okviru izložbe organizovane su
radionice o statusu samostalnih umjetnica, diskusije sa stručnjakinjama i
promocija Magazina. Da pomenemo neke od doprinosa u Magazinu: U tekstu Na
proizvodnoj liniji: Između prekarnosti i akcije, Ivana Vaseva i Violeta
Kachakova predstavljaju uvjete umjetničkog rada u Sjevernoj Makedoniji i
dokumentiraju strategije za postizanje boljih uvjeta u vaninstitucionalnom
sektoru, gdje su radnička prava tek djelomično priznata. Ovaj prilog podsjeća
da se pitanje rada mora razumjeti unutar specifičnih regionalnih konteksta, i
stoga nam daje osnovu za propitivanje naše pozicije u Bosni i Hercegovini.
Vesna Vuković, u radu Dvostruko opterećenje autonomije: dekomodifikacija,
izlaže paradokse autonomije umjetnosti u kapitalizmu, istražujući kako
dekomodifikacija često dovodi do ranjivosti, a ne do osnaživanja. Ističe da
kritika komodifikacije mora sadržavati klasnu analizu. U radu Ugovori i prava
umjetnica/ka Fokus Grupa ispituje na koji način umjetnice stupaju u ugovorne odnose,
kao i kako ti odnosi mogu biti organizirani kao sredstvo za zaštitu rada i
prava umjetnica. Slučaj Neformalne kuhinje dokumentuje odluku Vijaija
Pachineelama da svoj umjetnički studio prenamijeni u kuhinju za zajedničke i
funkcionalne svrhe, bilježeći kontrolu nad prostorom znanja i rada te
naglašavajući kritičku ulogu brige i rada u umjetničkim prostorima. Magazin
zaključuje Politička terapija, umjetnička praksa Valentine Desideri – studijski
i transformativni pristup koji umjetnost uspostavlja kao sredstvo za kolektivno
iscjeljenje i otpor.
Adrijana Gvozdenović: Kao i umjetnost, i
obrazovanje se tretira kao praksa uzajamne podrške – gdje učenje nije usamljena
težnja, već zajedničko iskustvo koje ima potencijal promijeniti način na koji
se bavimo svijetom oko nas.
Radi se o stvaranju okruženja u kojem publika
ne samo konzumira informacije, već ko-kreira znanje.
I u ovom dijelu, naš je metod predstavljanje
materijala koji je prethodio izložbi. Dijelilmo naše reference da se drugi
nadovežu ali i da mogu kritički pristupiti samoj izložbi. Biblioteka obuhvata
različite vidove pisanja: poeziju, osvrte na umjetničke radove, djelove romana,
novinske članke… kao oblike saznanja.
U ovom dijelu smo htjele da istaknemo važnost
samoedukacije, zajedničkog učenja i samoorganizacije. Kao i to da obrazovanje
nije samo prenošenje znanja, već i podsticanje kritičkog angažmana.
Hana Ćurak: "Radnički klub: Između
nas" postavlja ključna pitanja o tome kako umjetnice mogu prevazići
institucionalne prepreke i o potrebi za stvaranje novih infrastuktura
djelovanja – koje omogućavaju otvorenost, inkluzivnost i koje proizilaze iz
realnih uslova savremenog rada u svijetu umjetnosti. Time izložba ne samo da
dekonstruiše postojeće odnose moći u umjetničkim institucijama, već i afirmiše
solidarnost kao model rada.
Adrijana Gvozdenović: Primarni cilj ove
izložbe nije prikazivanje nedostataka, već kako uviđanje nedostataka može da
bude osnova za drugačije djelovanje. Nas interesuje mogućnost promjene
stvaranjem okruženja koje ispituje postojeće norme. Ja bih htjela ovdje da
napravim pomak od kritike koja upire prstom, ka nečemu što se može nazvati
razvijanje kritikalnosti – podsticaj da uvidimo svoje saučesništvo u
problemima.
8. mart 2025. godine u Sarajevu slavimo na ulici u protestnoj šetnji za žene radnice i njihova većinom uskraćena prava. Osmomartovski marš će ove godine ukazati na goruće probleme radništva, posebno žena. Članke koje objavljujemo ususret 8. martu posvećujemo njihovim borbama i pobjedama i njima pozivamo sve da ovaj praznik obilježe izlaskom na osmomartovski marš. Pratite nas na Instagram stranici i Facebooku za sve informacije o maršu.
Ilustracija: @svesutovjeshtice
Piše: Hana Ćurak
