Vantjelesna oplodnja u BiH: bez adekvatnog sistema kontrole

Pouzdani statistički podaci koji
govore o uspješnosti procedura ne postoje čime su pacijenti uskraćeni za
kvalitetne informacije. Nije uspostavljen sistem praćenja
reproduktivnog materijala kroz registar koji bi bio ažuriran u realnom vremenu, čime se ostavlja prostor za moguće zloupotrebe. Pored toga, nisu razvijene efikasne strategije za smanjenje broja višeplodnih trudnoća koje bi se, u principu, trebale smatrati neželjenom posljedicom vantjelesne oplodnje.

Registar o postupcima biomedicinski pomognute oplodnje

Iako
zakonska regulativa definiše postojanje registara o biomedicinski
pomognutoj oplodnji za zdravstvene ustanove, podaci se ne dostavljaju
redovno, odnosno u stvarnom vremenu. Tako je npr. Zakonom o liječenju neplodnosti biomedicinski pomognutom oplodnjom i pratećim pravilnikom u
Federaciji BiH predviđeno da zdravstvene ustanove podnose izvještaj
jednom godišnje za prethodnu kalendarsku godinu, najkasnije do 15.
februara, a po potrebi i ranije. Iako je pohvalno da je zakonski
regulisano postojanje registara, kvalitetan nadzor moguć je jedino ako
državne institucije u svakom trenutku, odnosno u realnom vremenu, imaju
podatke o biološkom materijalu, npr. o broju jajnih stanica i zamrznutih
embriona u jednoj klinici. Time se sprečava mogućnost zloupotreba,
nestajanja biološkog materijala i njegovog korištenja u svrhe za koje
nije predviđen, pojašnjava Asad Herić, magistar biologije i klinički
embriolog.

„Kod praćenja biološkog materijala, sve što
[institucije] dobiju je zbirni izvještaj za prethodnu godinu i samim
time nemate nikakvu priliku u realnom vremena provjeriti šta se dešava.
Mišljenja sam da je to ključni problem cijele priče – to se zove sljedivost biološkog materijala u realnom vremenu.”

Čime se bavi klinički embriolog?

Klinički
embriolog je osoba koja radi vantjelesnu oplodnju. Vantjelesna oplodnja
se zove tako jer se dešava van tijela, odnosno u laboratoriji. Klinički
embriolozi unutar laboratorije direktno spajaju muške i ženske spolne
stanice u svrhu formiranja embriona što u određenom trenutku rezultira
rođenjem zdravog djeteta.

Herić naglašava da ne smatra da u
zdravstvenim ustanovama trenutno krivo predstavljaju podatke, ali je
važno da se ne ostavlja takav prostor. Na konkretnom primjeru objašnjava
zašto je važno praćenje biološkog materijala u realnom vremenu: “Ako
se u nekom centru konstantno pojavljuje da imaju za deset posto manje
očekivanih jajnih stanica nego što je prosjek koji smo definisali, onda
postoji mogućnost da oni ili su nestručni, ili kradu jajne stanice.
Imate opseg u kojem bi se nešto trebalo kretati i biti prihvatljivo. I
kada se istupa iz toga, vi imate sistem da kažete: Ovaj ima odjednom
pedeset postotni gubitak jajnih stanica, to je alarm i moramo
prekontrolisati zašto je to tako.”

Drugi klinički embriolog s
kojim smo razgovarali, Džanan Osmanović, ne dijeli ovo mišljenje.
Smatra da je postojeći registar funkcionalan, te kaže da privatna
klinika u kojoj je zaposlen dostavlja podatke Federalnom ministarstvu
zdravstva. „Ono što je sporno je da nakon dostavljanja podataka, iz ministarstva obično traže dodatne podatke“, pojašnjava Osmanović.

„Zašto
je to tako, zašto obično traže i dodatno mimo tih standardnih
[podataka], ne znam. Bilo bi fino da prošire upitnik koji šalju pa da
onda to šaljemo jednom. Kud se ti podaci pohranjuju, to ne bih mogao
kazati.”

Osmanović kaže da neke evropske zemlje kao što je
Poljska koja je vrlo aktivna u oblasti vantjelesne oplodnje, nemaju svoj
nacionalni registar.

„Real time – neke zemlje rade to, ali
to nije nužno, niti je to neka odrednica koja govori o tome kakav je IVF
u toj zemlji. Tako da je to nešto što bi za nekakav vrlo uređen sistem
došlo zadnje.”

Iako važna, statistika ostaje nedostupna

Javno
dostupni statistički podaci koji bi na jednostavan način predstavili
neke važne podatke kao što su uspješnost pojedinih procedura
biomedicinski pomognute oplodnje ili broj blizanačkih trudnoća bile bi
korisne i za parove koji se bore sa neplodnošću, ali i za strateško
djelovanje države u ovoj oblasti. Tokom pisanja ovog teksta, poslali smo
više upita o statističkim podacima i načinu kontrole rada klinika
ministarstvima zdravlja u oba entiteta, ali nismo dobili odgovore.
Ranije je do odgovora pokušala doći i Milijana Simić, poslanica u Skupštini Brčko distrikta, koja je nekoliko godina bila aktivistica i koordinatorica Udruženja “Beba više”.

“Određene
klinike niko ne prati. Mi smo se obraćali tada i Agenciji za statistiku
Bosne i Hercegovine jer nismo mogli ni na nivou Brčkog, ni na nivou
Republike Srpske, ni FBiH, da saznamo statistiku uspješnosti klinika,
koliko se djece rodi iz procesa vantjelesne oplodnje”, pojašnjava Simić i dodaje da je poražavajuće da nije poznato pravo stanje i da “niko ne kontroliše ni šta se dešava sa reproduktivnim materijalom”.

Jedna
od zemalja koja se brine da svojim građanima i građankama koji se bore
sa neplodnošću olakša potragu za pravom klinikom i odgovarajućom
procedurom je Velika Britanija. Na stranici državnog
tijela nadležnog za oplodnju i embriologiju moguće je pronaći
nepristrasne informacije o klinikama, vantjelesnoj oplodnji i drugim
tretmanima. Tako posjetioci ove stranice mogu da dobiju više informacija
o klinikama koje se nalaze u njihovoj blizini, između ostalog da li je
stopa poroda u skladu sa nacionalnim prosjekom, ocjene pacijenata i
ocjene inspekcije.

Foto: Primjer informacija o klinikama koje su javno dostupne, screenshot web stranice hfea.gov.uk

Iz
ove britanske institucije objasnili su nam i na koji način vode računa o
redovnom ažuriranju podataka o biološkom materijalu. Sve licencirane
klinike unose podatke u elektronski sistem za praćenje, a za svaki tip
podataka određen je poseban rok za unos.
Tako, na primjer, u slučaju odmrzavanja embrija, klinike imaju rok od
dvije sedmice da u sistem unesu informaciju o razlogu odmrzavanja.

Potrebna je kontrola broja blizanačkih trudnoća

Pored
naprednog sistema praćenja biološkog materijala i javno dostupnog
velikog broja statističkih i drugih informacija, Velika Britanija
aktivno radi na smanjenju broja višeplodnih trudnoća iz procesa
vantjelesne oplodnje. Kako navode na web stranici višeplodne
trudnoće su najveći rizik liječenja neplodnosti, ali se mogu izbjeći
bez utjecaja na stopu poroda. Stopa višeplodnih trudnoća u ovoj zemlji
iznosila je 24 posto 2008. godine, a već 2017. prvi put su dostigli
ciljani nivo od 10 posto.

Ovakva stopa postignuta je, između
ostalog, jer klinike same razvijaju svoje strategije kako bi smanjile
stopu višeplodnih trudnoća, a inspektori prate njihov napredak u tome. U
slučaju da je izgledno da bi određena klinika mogla premašiti zadanu
stopu, inspektori na vrijeme šalju upozorenje.

„Inspektori i klinike zajedno rade kako bi smanjili stopu.”, navodi se na web stranici.

Iz
nadležnih ministarstava nisu nam odgovorili na upit o postotku
blizanačkih trudnoća u procedurama vantjelesne oplodnje, kao ni da li
provode ikakve aktivnosti na prevenciji ove pojave.

„Prema informacijama koje ja imam kod nas je to preko 25 posto”, kaže Asad Herić, i objašnjava da bi cilj biomedicinski pomognute oplodnje trebao biti rođenje jednog zdravog djeteta.

Zakonska
regulativa u BiH dozvoljava prijenos dva embriona u spolne organe žene,
a u određenim situacijama i tri. Ipak, kako nam objašnjavaju
stručnjaci, prijenos više embriona ne znači veću šansu za uspješno
iznesenom trudnoćom, te bi prijenos jednog embriona trebao biti
standard.

„Kada svjesno doprinosite šansi da ljudi ostvare
blizanačku trudnoću, vi doprinosite šansi da će ti ljudi imati
komplikaciju kroz period trudnoće, i mogućnosti da će djeca biti
prijevremeno rođena”, kaže Herić i navodi primjer drugih država. “Onda
odete u Australiju gdje je IVF prilično odveden u smislu razvoja, gdje
kao pozitivan ishod liječenja vantjelesne oplodnje isključivo smatraju
jedno rođeno dijete, gdje blizanački porod smatraju kao negativan.”

Klinika u kojoj radi uvijek insistira na prijenosu jednog embriona, kaže Džanan Osmanović.

„Nikad
mi sami ne predlažemo dva. Ono što ovdje morate uzeti u obzir je da se
radi o materijalu koji pripada paru. Oni imaju embrione odnosno
potencijalne bebe. Njihova odluka je da vrate jedan ili dva, iako mi
kažemo da je naša preporuka uvijek jedan. Gotovo uvijek moramo
insistirati da to bude zaista jedan, a posebno kod optimalnih. Kada
vraćamo dva, i kada možemo pristati na dva je kada nemamo optimalne
embrione.”

Džanan Osmanović

Herić
pojašnjava da se prijenosom samo jednog emrbiona ni na koji način ne
oštećuje pacijent. Država bi trebala uspostaviti sistem u kojem bi
parovima plaćala više pokušaja vantjelesne oplodnje ali da se radi prema
principu prijenosa samo jednog embriona.

„Nećete nanijeti
financijsku štetu ljudima. Možete produžiti nešto što se zove time to
pregnancy, odnosno vrijeme u kojem će pacijenti doći do trudnoće. Takvim
pristupom se može odložiti početak eventualne trudnoće, ali niste
smanjili šansu za trudnoću po započetom ciklusu.”

Pored
smanjenja komplikacija koje blizanačke trudnoće nose, i iz ekonomskog
ugla efikasnije je plaćati za dodatne pokušaje vantjelesne oplodnje nego
opteretiti zdravstveni sistem komplikacijama koje takve trudnoće
eventualno mogu da donesu, smatra Herić.

„Ako imate blizance
koji su završili na neonatologiji koji nemaju nikakvih poteškoća, neka
sve prođe u redu, ali ako ih imate 15 dana na neonatologiji, to je
ogroman novac koji trebate platiti kao zdravstveni zavod da bi ta dva
mala klinca izašla i nastavila život dalje. Puno je jeftinije taj novac
usmjeriti na prevenciju pojavnosti takvih trudnoća tamo gdje je to
moguće.”

Komplikacije blizanačkih trudnoća

Postotak
prirodno začetih blizanačkih trudnoća u populaciji je oko 1-2 posto.
Ovakva trudnoća obično uz nadzor ljekara prođe potpuno uredno, kao i sam
porođaj, ali je povezana sa većim rizikom za majku i bebe, objašnjava
nam Lejla Imširija-Idrizbegović, specijalistica ginekologije i akušerstva i subspecijalistica fetalne medicine i opstetricije.

Mogućnost pobačaja i prijevremnog porođaja u višeplodnim trudnoćama je povećana i nekada se ne može spriječiti.

„To
je frustrirajuće i za trudnicu, ali i za cijeli tim ljekara ginekologa i
pedijatara. Takođe, trudnice, pogotovo prvorotke, imaju veću šansu da
dobiju trudnički dijabetes i preeklampsiju, koje kompliciraju situaciju.
Broj carskih rezova je povećan u višeplodnih trudnoća.”

Doktorica
Imširija-Idrizbegović kaže da ustanova u kojoj ona radi prima trudnice
iz cijele države, i ne sjeća se da je nekada bio problem radi
preopterećenosti, s obzirom na to da se radi o velikoj klinici koja ima
veliki kapacitet.

„Možda problem i opterećenje i za roditelje
i za zdravstveni sistem mogu biti blizanci koji se rode jako rano,
obzirom da ostaju mjesecima u intenzivnoj njezi i gdje im prijete brojne
komplikacije radi nezrelosti.”

Dragana Marković iz Brčkog
iskusila je komplikacije višeplodne trudnoće. Prije četiri godine rodila
je kćerku nakon prvog pokušaja vantjelesne oplodnje koja je danas
zdrava djevojčica. Ipak, priča ove majke u određenim trenucima bila je
teška.

Sa postupkom vantjelesne oplodnje ona i suprug započeli su u martu 2020. godine, nakon jednog neuspješnog postupka inseminacije.

„Mi smo odlučili tada da vratimo dva embriona a jedan da zamrznemo, i doktorica je rekla OK da se slažu, to je u redu”,
kaže Marinković. Na prvoj kontroli potvrđena je trudnoća, a na drugoj –
iznenađenje i za buduće roditelje i medicinsko osoblje: „Na toj
sljedećoj kontroli desilo se da se i doktorica sama iznenadila, da se
jedan naš embrion podijelo. U tom momentu su bile trojke.”

Trudnoća
se razvijala uredno do 24. sedmice kada su na kontroli utvrđeni srčani
problemi kod jedne jednojajčane bebe. Liječenje su nastavili u Beogradu
gdje je potvrđeno da je jednoj bebi srce prebrzo raslo i da iznošenje
trudnoće ne bi bilo dobro za nju. Dodatno, beba sa nezdravim srcem loše
je utjecala i na razvoj druge bebe s kojom je dijelila posteljicu, te je
Dragani predloženo da ih pokušaju odstraniti.

„Ja to nisam
mogla, odnosno oni su to meni predlagali, ali ja sam tako danima sa
suprugom donosila odluku. Bila sam tamo sama. Baš je bilo teško. U 28.
nedjelji jedna beba je probila vodenjak, i desio se prijevremeni porod.
Obje su bebe izvučene, te koje su bile zajedno, i stavljen mi je serklaž,
a treća beba je ostala u stomaku. Ove dvije bebe su poživjele po par
dana jer su bile jako malene, ispod kilogram, nisu uspjele da se izvuku.
To je baš težak period bio. Ali svi su mi savjetovali da probam da
budem jaka zbog te treće bebe.”

Treća beba je također bila nemirna i probila je vodenjak, te je ponovo počeo prijevremeni porođaj u 31. sedmici.

„I ona je isto bila jako mala bebica, rodila se sa kilu i 225 grama”, kaže Marković.

Ipak,
i pored iskustva koje je prošla, Marković priča da je nakon rođenja
prve djevojčice ponovo pokušala sa vantjelesnom oplodnjom.

„Mi smo čak poslije svega, imali jedan pokušaj gdje smo vratili dva embriona, ali nam nije uspjelo. Nisam se toga bojala”,
kaže Marković i dodaje da joj ljekari trenutno preporučuju da zbog
njenih godina i prethodnog iskustva pokuša sa prijenosom jednog
embriona.

Piše: Hilma Unkić

Izvor: naukagovori.ba