Frontal Blog Challenge

Šta je društvo bez trećeg decembra?

Nakon što sam pokušala objasniti šta ne volim kod 'invalidskog organizovanja', pokušaću da objasnim šta nedostaje društvu koje ne radi ozbiljno na sopstvenoj inkluzivnosti.

Nedostaju nam dva nivoa djelovanja na nedostatak otvorenosti – onaj lični, koji nosimo s kućnim vaspitanjem a nadograđujemo obrazovanjem i sopstvenom željom za istim, i institucionalni – odgovornost i jednak odnos prema svima kojima odgovaramo – na način na koji mogu da zahtijevaju, prihvate, razumiju i učestvuju u odgovoru.

Lični se svodi na osjećaj za drugog, širinu vidika i nedostatak robovanja pravilima, bar za nijansu više od poštovanja reda kojim ne ugrožavamo drugog. To znači da od sebe ne tražimo da budemo slika sa naslovnice, da nije sve crno i bijelo, bar ne toliko oštro podijeljeno, iako svemu, po unutrašnjem kompasu možemo odrediti bazu, da poštujemo i podržavamo izbor da se ne bude stereotip i da se ne trudimo da sve smjestimo u ladice. 

To zahtijeva vrijeme. Način se već nađe, ako postoji želja.

Sa druge strane, institucionalni, u najširem smislu znači da ne postoji ništa osim zlatne sredine, prosjeka kojem se obraćamo, koji tek u nekim sporadičnim tačkama, rubnim i krajnjim, može da dotakne onog s druge strane granice prosjeka. K'o frajer kojeg jednom sretneš u kafani, očešeš se o njegovo rame i nekako ti zvoni njegova faca nakon godinu i po, u drugoj kafani, u drugoj radnji.

To znači da treći decembar ide k'o na traci – danas imamo akciju, dva u jednom! Em međunarodan, em naš.

Pa se institucionalno legitimisan lik slika s par institucionalno delegitimisanih likova (što slađe, a obespravljenije, to bolje), izgovori floskulu o pomoći, o naporima koje institucija koja ga legitimiše tako mukotrpno ulaže, nasmije se fotoaparatu i pažljivo sačeka da se kamermani okrenu u jurnjavi ka novom zadatku, da bi i sam petama dao vjetra.

Ako je na vratima nekog dnevnog centra, tim bolje. Jer, to nisu servisi, to nisu ustanove u koje dolaziš po potrebni alat za izlazak na otvoreno, već prostori za fotografisanje, sve u ruhu humanosti.

Humanosti koja je sama sebi cilj, od krize, do krize, uz pompezno najavljivanje da krize neće biti, bar ne u narednih nekoliko godina, pa kad opet stigne, opet ćemo na fotografisanja.

Do tad će treći decembri da služe za prihranu nečije sujete, vjeru u sopstvenu veličinu, jer iako i oni drugi imaju pravo, njihovo pravo će se protezati tek toliko koliko im sujeta i veličina odrede obim, koliko premjere da mogu, bez suštinskog poznavanja teme.

A nije baš da će nas dočekati nešto drugačiji treči decembar ove godine. Samo, pašće u vikend, pa će možda duže potrajati. Ako budemo mogli, kao društvo, dugo gutati knedle na pojavu kolica, štapova i proteza na malim ekranima.

 

Autor: Ana Kotur-Erkić

 

#FrontalBlogChallenge

 

Povezane vijesti:

Lepe riječi

U šumarku skrivenom

 

 
Twitter
Anketa

Da li visoki predstavnik Valnetin Incko treba da nametne zakon o zabrani negiranja genocida u BiH?

Rezultati ankete
Blog