Frontal Blog Challenge

Super Mario, junak mog kasnog djetinjstva

Tih nekih devedesetih sam satima mogla igrati Super Marija. I redovno su me fascinirale pečurke uz koje je rastao. Toliko da me i dalje nasmijava ona narodna – 'Najeo se ludih gljiva!'. Šta bi Super Mario da je jeo super gljive...

Skoro dvije decenije kasnije, šalje mi tadašnji momak, a današnji muž odličnu reklamu. Super Mario, mašinerija koja stoji iza jednog lika, osmislila je da Super Mario u igrici pada sa onih kutija koje lupa, i postaje korisnik kolica. Pošto ne bi kante mogao preskakati, osmislili su mu i rampe, koje ni trena ne bi bile funkcionalne u realnom životu, ali šalju odličnu poruku. Pojavljuje se tu i neka rampa/lift koja se diže vertikalno, a kad stigne do kraja,  jedna takva rampa/lift ga spušta do ulaza u dvorac.

Kada sam razmišljala ko su najčešće ljudi koji o ovakvim stvarima pišu ili rade nešto u ovom polju, izdvojile su se dvije grupe – oni koji na svojoj koži nose invaliditet, pod uslovom da dobiju priliku da iznesu stav i oni koji su usko porodično, rodbinski, eventualno profesionalno vezani, uz pristojnu distancu od teme.

Čija pečurka nedostaje?

Pa, očekivano, nosilaca bilo koje funkcije.

Neki dan je izašao Dinjin film u kojem jedna žena sa iskustvom boravka sa osobama s invaliditetom (s autizmom i fizičkim invaliditetom, jer joj je majka bila profesionalno vezana za temu), s društvom sjeda u kolica da prođe Beogradom.

Osim što shvataju da im za odlazak u poštu umjesto 10 minuta treba debela dva sata, suštinski ulaze u kožu osobe s invaliditetom. U kolicima su bili ljudi koji rade poslove vrlo poznate javnosti, utopljeni u opštu društvenu nevidljivost populacije koju su predstavljali. 

Nije frka ni što je to bila Dinja, Srna Lango, novinarka, muzičar i  na kratko... Njima skidam kapu jer su imali ideju koja ih nije duboko lično tangirala.

Frka je što u toj ulozi nećemo vidjeti nijednog odgovornog pojedinca iz pozicije nosioca funkcije. Dobro, zamislite člana Predsjedništva koji se u kolicima proveze trotoarom iliti transverzalom koja je neki dan napunila godinu. Ili ministricu porodice, omladine i sporta, kako igra utakmicu sjedeće odbojke. Ili, načelnika sopstvene opštine koji jedan jedini dan provede s povezom na očima, uz pratnju druge osobe do i od posla. Ili, ministra policije u ulozi žrtve nasilja koja ne čuje i koja hoće slučaj da prijavi policiji, a tumača za znakovni jezik nema.

Sve bi to bile dobro fingirane i dobro lažne uloge, skoro k'o ona serija u kojoj razvedeni detektiv ima ćerku sa oštećenjem vida, koju glumi glumica bez invaliditeta. Pa tačno skontaš da, iako joj je pogled fiksiran, robuje naučenim obrascima i pokretom oda odsustvo onesposobljenja.

Ali bi isto tako mnogo više značilo za realno životno iskustvo i svijest onih koji odlučuju u ime osoba s invaliditetom, umjesto poslovičnog fotografisanja za treći decembar.

Ili bi, ma koliko čudno bilo, značilo svijest da postoji glasačko tijelo i mimo osoba koje su invaliditet stekle u ratu, ono glasačko tijelo koje tumača znakovnog jezika nema ni na jednom glasačkom mjestu, a listiće osobama koje ne vide ispunjavaju drugi. Nerijetko osobe koje koriste kolica dobiju klupu, karton, listić i kutiju na sred školskog dvorišta, pa je tajnost glasanja upitna s svih aspekata. O nosanju uz i niz stepenice ne bih.

Do sad su se za nas otimali socijalom, bilo bi poželjno da se otimaju bar pravim sredstvima.

Možda postanu Super Mario. Ne moraju ni pečurke jesti.

Pomenuti spot možete vidjeti na:

https://www.youtube.com/watch?v=ZAwJIxO2hW0

a Dinjin film na

https://www.youtube.com/watch?v=qVt1LQLQqSs&feature=youtu.be

 

Autor: Ana Kotur-Erkić

 

#FrontalBlogChallenge

 

Povezane vijesti: 

Grad je pun dešavanja, a ti za njih nikad nisi čuo?

Ubi nas nepromišljena riječ

 

 

 

 

 

Twitter
Anketa

Da li visoki predstavnik Valnetin Incko treba da nametne zakon o zabrani negiranja genocida u BiH?

Rezultati ankete
Blog