Frontal Blog Challenge

Otići ili ostati?!

Sumorna kišna nedjelja, sjedim sa drugaricom u jednoj zadimljenoj gradskoj kafani. I naravno, od obične kafe pretvori se ovo u pravo boemsko veče. Ništa čudno, ništa neobično.

Preko puta za šankom stajao je naš dobar poznanik koji za par dana putuje za Ameriku. Posmatram ga  i prepoznah sebe u njemu. Tuga, neodlučnost, želja, sadašnjost i budućnost. Još jedan koji odlazi, pomislih. Još jedan koji ostavlja sve što je godinama sticao i za šta se borio. Još jedan od hiljadu onih koji su pošli istim stazama, stazama koje vode u bolje sutra.

Pitam se da li nas zaista vode ka boljem sutra ili nas vode u jedan svijet u kojem ćemo biti nesrećni i neispunjeni?

I sama sam jedna od tih koji imaju za cilj da odu i da pokušaju da uspiju u nekoj drugoj zemlji. I nije problem otići. Problem je kako ostaviti sve ono što imaš i sve ono što te ispunjava. Ono što u drugoj zemlji nema a što tebe čini kompletnim. 

Nije tuđa trava ljepša i ne grije tuđe sunce bolje. Pitam se da li pare mogu nadomjestiti onaj dio nas koji izgubimo. A izgubimo sigurno. I neka mi niko ne kaže da griješim! Imam mnoštvo primjera u svom okruženju koje je zadesila takva sudbina. Izgubili su se, traže se, nesigurni su ali to nikada neće priznati dok god mogu da se pohvale da žive u velikim evropskim gradovima ili bar u okolini tih velikih gradova. 

Nijedan čovjek ne može ostati isti, nešto nam se dogodi i promijenimo se, napravimo nešto ili neko drugi napravi nešto, i to nas promijeni. Vrijeme prolazi i mi postajemo novi ljudi. Onda se osvrnemo oko sebe i zapitamo – jesam to ja, jel to moj život, jesam li srećan?! 

Čak sam jednom prilikom čula rečenicu ″ja se tamo osjećam slobodno a ovdje ne″. Slobodno?! Šta je to zapravo što čovjeka čini slobodnim? I koliko god da razmišljam ne mogu da shvatim tu izjavu i to poimanje slobode. Pitam se da možda ne živimo u Sjevernoj Koreji pa se ne osjeća slobodno. Sad bi mnogi rekli isto je to, Kim Jong-Un ili Dodik, nema razlike. Naravno da ima, koliko god da smo ogorčeni nećemo pretjerivati. Takvo poimanje slobode je toliko površno da me pomalo ljuti. Kompleksi su čudo! 

Sloboda je za mene ništa drugo no odsustvo straha. A svi mi imamo neki strah, od bilo čega....gubitka ljubavi, bližnjih, zdravlja, posla itd. Tako da nema slobodnog čovjeka. Prosto! Svi mi težimo ka slobodi i koliko god se trudili biti slobodni neuspijevamo. Jer slobodan život je zapravo odgovornost prema životu i prema svojim bližnjima. I koliko god mi mislili da bismo tamo negdje bili slobodni, griješimo. Šta nam vrijedi sloboda ako su nam rešetke oko srca i duše, ako nam je tijelo slobodno a duša u zatvoru. Ali, izgleda da se poimanje slobode danas sve više izjednačava sa novcem. Imam para, imam slobodu. Žalosno! 

Moja sloboda je moja želja da uspijem i da napravim nešto u životu. I samo zbog toga planiram da odem, da nastavim školovanje i  postanem neko i nešto. Da budem ponos njoj koja je svoj život i svoje najljepše godine žrtvovala za moju sestru i mene, i da budem ponos njemu koji me čuva i gleda sa onog gore svijeta, mojoj majci i mome ocu. 

 

Autor: Danka Savić

 

#FrontalBlogChallenge

 

Povezane vijesti:

A šta vi nedjeljom?

(ne)Bitnost

 

 

Twitter
Anketa

Da li visoki predstavnik Valnetin Incko treba da nametne zakon o zabrani negiranja genocida u BiH?

Rezultati ankete
Blog