Frontal Blog Challenge

Životni fijasko u žigosanju djece

U svakodnevnim izlascima i šetnjama kroz grad, nailazim na ljude koji su kao formula za spuštanje dobrog raspoloženja. To se naročito očituje u posmatranju odnosa roditelja i djeteta, prijateljskih i još kojekakvih odnosa. Zapravo, o čemu je riječ?

Sjedim na kafi s prijateljima i tako se dotakasmo teme različitih međuljudskih odnosa. Prijatelj spomenu jednu zanimljivu situaciju koja me upravo potakla da ovo pišem. Između ostalog, on je, jednom prilikom, išao kroz Ferhadiju i vidio ispred sebe mamu i kćerku te nije moogao da ne čuje šta pričaju. Kćerkica je nešto upitala svoju mamu na šta je ona odgovorila: “Šta smo rekli o pričanju na ulici? Znači, nema priče dok se hoda. Sve što me imaš pitati, pitat ćeš dok uđemo u tramvaj”. Kćerka je, prema tome, ušutjela i onako, u skladu sa svojim godinama, sva uštogljena i full gospodski  obučena. Šta uopće očekivati kad se takvo što nameće djetetu koji nema pravo glasa? Dakle osnovna prava mu se narušavaju, a to je rezultat ugnjetavanja od strane samih roditelja.

Ova me priča automatski podsjetila na lično iskustvo slične situacije; ovaj put u kafiću. Za stolom pored mog sjede otac i sin. Obojica, naravno, sasvim alafranga obučeni što nije predrasuda već sušto poklapanje s ovim što je već gore navedeno i što slijedi. Konobar dolazi, otac naručuje kahvu, a mali će toplu čokoladu. Stigle su narudžbe, a mali je u svega nekoliko momenata popio toplu čokoladu, dok je otac svoju kahvu tek pošećerio. Otac sad gleda kroz prozor, tripuje da je neki umjetnik koji zaslužuje svako divljenje jer, pobogu, gledanje kroz prozor se izjednačava sa svakim vidom intelekta. Ljudino, evo ti i novine pa da sve bude kao u filmu. Dakle, otac ruži malog jer je tako brzo popio toplu čokoladu jer, znate, on je sa svojih osam godina fućkao svaki napitak koji mu se tada služio. “To se ćejfi, bolan”, kaže on njemu tako. 

Kad sagledam, sve je ovo itekako tužno, jer tako se djeca ograničavaju, sustezaju se da budu ono što, zaista, jesu – umiljata, otvorena i, prosto, djeca. Osim toga što treba izbjegavati misao “šta bi bilo kad bi bilo”, još se više treba kloniti one “ja nikad neću tako”, jer nikad ne znamo u kakvu ćemo ličnost izrasti. Možda je bolje razlučiti ispravno od pogrešnog, dobrog i lošeg. U protivnom, sve to ispada jedan sveopći ambis života.


Autor: Nusrah Hadžić

#FrontalBlogChallenge

 

Tekst je objavljen u sklopu projekta Frontal Blog Challenge. Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.

Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH.

 

Povezane vijesti:

Dajte nam ugodne laži, a ne surovu istinu

 
Twitter
Anketa

Da li visoki predstavnik Valnetin Incko treba da nametne zakon o zabrani negiranja genocida u BiH?

Rezultati ankete
Blog