Ekonomska statistika koja pristiže je
neuobičajena, od prijava po osnovu nezaposlenosti do prodaje u ugostitelјskom sektoru.
Gotovo je nemoguće da većina lјudi radi ili troši onoliko koliko su nekada. Drvo
ne cvjeta kada je mraz napolju, a zamrznuta ekonomija ne donosi prihode.’’
U kolumni za britanski Gardijan, stručni savjetnik Banke
Engleske, Federalnih rezervi i profesor ekonomije na Londonskoj školi ekonomije
(LSE), Rikardo Reis osvrnuo se na odgovore različitih država na krizu izazvanu
COVID-19.
Posmatrajući podatke koje je objavio
Međunarodni monetarni fond (MMF), to jest, politike koje su uvele pojedine
zemlje u borbi sa COVID-19 u posljednjih nekoliko sedmica, profesor Reis je
zaključio da bi ’’prvi prioritet ovih politika trebalo da bude
podrška zdravstvenom sektoru, brzo povećanje kapaciteta kreveta, osoblјa i respiratora,
mobilizacija proizvodnje dragocjene opreme kroz poreske olakšice, javne nabavke
ili direktna kontrola države i podsticanje inovacija u liječenju i vakcinama’’
.
Pored ovog neposrednog prioriteta, odnosno
podrške zdravstvenom sektoru, ističu se i ostala tri cilja ekonomske politike,
smanjiti uticaj krize na živote ljudi, održati proizvodni kapacitet i spremiti
se za brzo stimulisanje ekonomije.
Prema riječima profesora Reisa, da bi sačuvale
dobrobit, suočivši se sa katastrofom koja pogađa sve, vlade moraju obezbijediti
socijalno osiguranje kako bi se pomoglo najugroženijim. Odluka sa kojom se političari
jeste da li da koriste postojeće mehanizme socijalnog osiguranja ili kroz lične
novčane transfere. Većina evropskih zemalјa je iskoristila postojeće mehanizme,
proširujući naknade za nezaposlene i socijalne naknade uz ublažavanje kriterijuma
podobnosti. U SAD su se odlučili, s obzirom na slabiji sistem socijalne
zaštite, na direktne novčane transfere, s tim da oni nisu usmjereni samo na one
kojima su potrebni, pa tako postaju veoma skupi, dok prevelika davanja za nezaposlene
podstiču više otpuštanja i napuštanja posla nego što je potrebno.
Još jedan kompromis je da li usloviti
državnu pomoć prihodom kojeg pojedinac ostvaruje, s tim da takve provjere
zahtijevaju više vremena i stvaraju birokratske prepreke koje usporavaju
isplatu. Vlada Velike Britanije je otišla najdalje u pogledu tih mjera, dajući
samozaposlenim 80% njihove prošlogodišnje dobiti kao novčanu pomoć, bez obzira na
njihovo trenutno poslovanje.
Drugi cilj je održati ekonomiju kako bi
ona bila spremna kada dođe do popuštanja restriktivnih mjera, odnosno da održe
proizvodne kapacitete, jer postoji strah od zatvaranja pojedinih firmi zbog
nemogućnosti plaćanja tokom restriktivnog perioda. Kao posljedica toga javlja
se gubitak tržišta, što dovodi do produbljivanja recesije. Ukoliko je period
restrikcije kratkotrajan, najbolja mjera je zaustaviti pad poslovne aktivnosti.
Kako bi postigli ovaj drugi cilj, skoro
svaka država je odgodila neke ili većinu poreskih obaveza. ’’To je efikasan i
jednostavan način da vlada kreditira privredu’’, navodi profesor Reis. Međutim,
druge politike uključuje velike kompromise, kao što je moratorij na vraćanje
kredita, ali i kupovina državnih obveznica od strane centralnih banaka kako bi
smanjili kamatne stope. Pored toga, centralne banke su se upustile u davanje
rizičnih kredita komercijalnim bankama, ali i kompanijama, što za posljedicu
može imati devalorizaciju valute.
Takođe, postavlja se pitanje da li državna
pomoć u održavanju likvidnosti treba doći u vidu kredita ili granta. Prema
riječima Reisa, Njemačka je to učinila putem kredita, ne ograničavajući iznos
koji određena firma može da pozajmi, dok se Danska odlučila za grant, pokrivajući
90% troškova plate zaposlenih, kao i bolovanja, stanarinu i druge fiksne
troškove njihovih zaposlenih.
Postavlja se pitanje ko bi na kraju trebalo
da vrati sav novac koji kompanije dobijaju, da li onaj koji prima pomoć sada, vraćajući
je tokom narednih nekoliko godina iz svojih prihoda, ili svi poreski obveznici ravnomjerno,
naročito buduće generacije koje će naslijediti ogroman javni dug.
’’U većini zemalјa odgovor se nalazi negdje
između, jer neki od kredita neće biti vraćeni. Ali, gdje bi ta granica tačno
trebala biti, nije samo pitanje ekonomije, već međugeneracijske etike i pravde’’,
navodi profesor Reis.
Na kraju, kao treći cilj, potrebno je
stimulisati ekonomiju čim to bude bilo moguće. Za visoko zadužene zemlje,
stimulisanje potrošnje vjerovatno neće ostaviti dovoljno novca za javna
ulaganja, a poremećaji u lancima proizvodnje i snabdijevanja mogu dovesti do
porasta cijena u svim zemljama. Odgovarajući na uska grla u različitim
sektorima, stvoriće osnovu za ciljane sektorske politike, dok primamljiv način
odgovora na inflaciju i dalje ostaje kontrola cijena i plata.
Posljednji kompromis sa kojim se umjereni
kreatori politika suočavaju danas jeste da razdvoje vanredne, privremene mjere
od onih trajnih, dugoročnih mjera, zaključio je Reis.
Frontal/D.M.
