Sa profesorom Aleksandrom Savanovićem razgovarali smo o rezultatima nedavno održanih izborima u Srbiji i o mogućim posljedicama ovih izbora.
FRONTAL: Jedan ste od ljudi koji su
bili veoma kritični prema izborima u Srbiji. Možete li pojasniti na čemu se
temelje vaše zamjerke? I kako bi generalno opisali rezultate.
SAVANOVIĆ: U jednoj rečenici: pirova pobjeda jednopartijskog levijatana na farsičnim izborima.
Izbori su sasvim jasno i nelegitimni i nedemokratski. Ne bih ulazio u primjedbe
koje su opštepoznate, poput prave medijske tiranije SNS-a i Vučića, koji se mjesecima
ne skidaju s TV. Meni su upale u oči neke druge stvari. Recimo, nemogućnost
kontrole. Kada je postalo jasno da DS i Narodna stranka neće izaći, režim je pred
izbore zbrda-zdola sklepao različite banana partije, da bi fingirao kakvu-takvu
mogućnost izbora. Smanjenje cenzusa „preko noći“ očito je imalo funkciju da
omogući tim satelitima da prođu u parlament i fingiraju sliku višestranačkog parlamenta.
Međutim te partije nisu imale nikakvu partijsku infrastrukturu kojom bi mogle
kontrolisati regularnost biračkog procesa. Moguće je da sve partije zajedno
koje su izašle na izbore, sem SNS-a, nisu bile u stanju da pokriju ni 20%
biračkih mjesta posmatračima. Svako ko je ikada iznutra učestvovao na izborima
zna šta to znači. Vučić je bukvalno mogao da dopiše i napiše rezultate koje je
htio.
To se najočitije vidi na friziranju izlaznosti. Od
kada pratim izbore, a u mnogima sam na ovaj ili onaj način i učestvovao, uvijek
je prva informacija izlaznost. Ovaj put to međutim nije slučaj. Zašto? – Zato
što je, s obzirom na izostanak opozicije glavno pitanje za SNS bila izlaznost,
a ne sam rezultat u broju mandata. Otuda ne čudi da je izlaznost do 18h bila
40% da bi onda naglo skočila na 50% u manje od 2 sata. Očito je procjena bila
da je sve preko 50% prihvatljivo s stanovišta legitimiteta. Ali to samo
pokazuje koliko režim ne rezumije šta znači legitimitet izbora u jednoj pravoj
demokratiji.
FRONTAL: Da li to postavlja i pitanje
legitimiteta vlasti?
SAVANOVIĆ: Formalno ne, ali suštinski da. Svako ko imalo prati političku situaciju u
Srbiji zna da ovakav saziv parlamenta znači da praktički ne postoji
opozicija, i da je Srbija zaista ušla u fazu de facto jednopartijskog
parlamenta. Jednopartijski parlament je sam po sebi problem, pa i skandal. A
budi i neprijatne i zlokobne asocijacije. Bilo ko, ko zna išta o istoriji
dvadesetog vijeka, ne može biti ne zabrinut zbog ovoga.
ovakvih izbora?
SAVANOVIĆ: Ovo je zapravo pirova pobjeda, jer su izbori više nego problematični sa
stanovišta legitmiteta, pa je i vlast Vučića zapravo manje legitimna nego u
prethodnom sazivu parlamenta, premda ima formalno više mjesta. Manji je problem
to što je ovakav razvoj situacije vjerovatno loš i po SNS. Mnogo veći problem
je što jednopartijska država ne može voditi dobrom ni narod Srbije, tj,
demokratija u Srbiji je u velikom problemu i prijeti joj da bude poništena. Tj.
ostala je samo na nivou vanparlamentarnog djelovanja i civilnog društva. Lično,
da sam morao izaći na izbore možda ne bih glasao za Vučića, ali sigurno ne bih ni
za ovog Sergeja, ili DS koja je imala i prokockala istorijsku šansu da Srbiju uspostavi
kao normalnu zemlju. U kojoj se onda Vučić ne bi ni pojavio. Ali mnogo važnije
od bilo koje stranke je demokratija u državi. To je ono što je definitivno
osramoćeno ovim izborima.
To opet dovodi u pitanje kredibilitet budućih
odluka vlasti. Bilo šta što ova vlast odluči može vrlo lako biti osporeno s
tačke legitimnosti. Zamislite da se npr. vladajuća stranka i njeni sateliti
odluče za donošenje novog ustava. Da li bi to bio prihvatljiv ustavni aranžman
u datim okolnostima? Jasno je da ne. To je potencijalno važno pitanje, jer će
„rješenje“ Kosovskog problema možda podrazumjevati izmjene Ustava Srbije. Ko bi
mogao prihvatiti bilo šta tog tipa u ovakvim okolnostima. To opet znači da bi
vlast to morala nametnuti silom – medijskim pritiskom, šerpanjem neke vrste, pa
čak i golom prinudom. Ali čim se vlast promijeni, uvijek će biti moguće reći:
to je bila nelegitimna vlast i njene odluke, nametnute silom, nas ne obavezuju.
Tako da je pitanje da li će iko ozbiljan ući u aranžamane i pregovore s ovakvom
vlasti.
Naročito je
zabrinjavajuća očekivana reakcija iz Evrope. S&D (grupa lijevog centra u
Evropskom parlamentu) je u veoma oštrom tonu ocjenila izbore problematičnim:
U saopštenju od
22.6. 2020. stoji preporuka da, s obzirom na diskreditovane izbore u Srbiji
»članice EU ne otvaraju nova poglavlja u pristupnim pregovorima sa Srbijom
prije nego se demokratija u zemlji ne obnovi:« Taj neuspjeh još više bode oči ako vidimo da je Crna Gora ovih dana uspjela,
unatoč teškim problemima u zemlji, da odblokira pregovore i uđe u finalnu fazu
pristupanja. Pored urušavanja demokratije u Srbiji, diskreditovanje zahtjeva
Srbije za članstvom u Evropskoj uniji, je možda i najveća negativna posljedica
ovih izbora. Ko bi u EU želio jednopartijsku zemlju u svom društvu?
FRONTAL: Ipak, mnogi odaju priznanje
SNS-u i Aleksandru Vučiću na ekonomskom oporavku Srbije.
SAVANOVIĆ: Koliko podaci govore izgleda da se mora priznati da Srbija ekonomski stoji
nikad bolje. Na primjer, rast BDP u prvom kvartalu 2020.god. je respektabilnih
5%. To je zaista odlično i Srbija je jedna od rijetkih država koja nije morala
da se zadužuje da bi preživjela period epidemije. Pitanje je, naravno, koliko
ta statistika ima odraza u realnom životu. Sudeći po ovom što čujem od mojih
prijatelja iz Srbije, i ne mnogo. Naprotiv oni tvrde da se živi jednako loše.
Ipak, meni, kao nekome ko gleda sa strane, dejuje da se Srbija očito razvija i
kada, npr. ulazite u Beograd, to je sasvim druga slika nego prije 7-8 godina.
BG, zaista počinje da djeluje kao evropska metropola. Ekonomski uspjeh Srbije
je veoma važna stvar i za nas u RS. Recimo, ovo što je srbijanska vlast uradila
u Drvaru je za divljenje i svaka im čast. Otvaranje fabrike Jumka i filijale
Komercijalne banke, a i druga pomoć, materijalna i finansijska, je povratila iz
mrtvih jednu opštinu, koja je nakon rata bila puštena „niz vodu“.
Ipak, ekonomija je
samo jedna strana medalje. Hoću da kažem da nas je istorija je naučila da
autokratski i jednopartijski režimi mogu biti efikasni, kratkoročno – ali da dugoročno imaju devastirajuće posljedice po
zemlju. Razlog je jednostavan – pustošenje mnogih oblasti koje su nužne za
stabilan i kontinuiran razvoj jedne zemlje, poput kulture, obrazovanja i
slobodne misli uopšte. Frapantan je podatak koliko je glumaca i naučnika
napustilo Srbiju u prethode 4 godine. Zašto? Zato što je to tip ljudi koji ne
trpi zapt. I ne mogu da funkcionišu u zemlji u kojoj se politički
neistomišljenici diskredituju na najprizemnji način. Ne mislim pri tome na one
iz opozicije – to je normalan folklor i u razvijenim demokratijama, već na
vanstranačke ličnosti koje se odvaže da kažu nešto protiv vladajućeg stava.
Pogledajte recimo neprimjeren i anticivilizacijski napad na Institut za filozofiju i društvenu teoriju,
koji je osramotio Srbiju u velikom dijelu mislećeg svijeta, i doveo do apela
takvih ličnosti kakve su Habermas i Fukujama. Ili, recimo, odvratan napad onog
odvratnog Milomira Marića na rektorku BG univerziteta nakon podrške studentima
prilikom protesta. Te vrste abnormalnog političkog ponašanja dugoročno blokiraju
zemlju, jer proizvode deficit kritičkog mišljenja u društvu – naprosto sve više
se smanjuje broj onih koji su spremni da se valjaju u tabloidnom blatu zarad
vlastitog stava.
Još teže posljedice po dugoročni razvitak zemlje ima
moralna degradacija ljudi koji su primorani da se dodvoravaju režimu, i
bezbrojnim malim i velikim poniženjima gube svoje Ja. Danas je to sve pojačano
morbidnim medijskim pritiskom, u kome likovi poput Marića i Ćirilice, i cijela
armija šarlatana svih vrsta, konstantno sluđuju narod, jednim nezapamćenim
medijskim pritiskom na psihu svakog pojedinca koji ima TV. Srbija je već odavno
prešla granicu o kojoj ni Orvel nije mogao ni sanjati. Režim je naprosto
progutao društvo i trudi se da ga svakodnevno apsorbuje u sebe.
Na žalost, režim izgleda ne shvata da se politika
ne može redukovati na ekonomiju, propagandu i glasove. Premda je svaka politika
politička ekonomija, a svaka ekonomija ekonomska politika, država ipak nije
puka firma. Potrebno je mnogo više od ekonomske efikasnosti, – potreban je
osjećaj pravde. Ja često ovdašnjim političarima govorim da je naslov najvažnije
knjige ustavnog prava u XX vijeku „Teorija pravde“. Ovaj drastičan osjećaj
nepravde i nemoći, dovešće do daljenjeg egzodusa ljudi iz Srbije u neke
sretnije zemlje. Podaci su i inače dramatični i Srbija je u nekih desetak
godina izgubila gotovo 400 000 stanovnika, a tendencija je još više
zabrinjavajuća. To je takođe karakteristika ove vrste režima. Pravilo je da
oni, koji se najviše kunu u patriotizam i „srpstvo“ (analogno tome i hrvatstvo
i sl), svojim postupcima dovedu do najvećeg egzodusa upravo tih u koje se kunu.
Najveće tragedije u istoriji nisu pravili mrzitelji svog naroda, već oni koji
su u ime „dobrobiti“ svog naroda uništili ili uzurpirali demokratiju.
FRONTAL: Govorite o nepravdi, možete
li to precizirati?
SAVANOVIĆ: Pa to je sasvim jasno i može se vidjeti na bezbroj primjera svakog dana.
Epidemija COVID-a je baš iznijela na vidjelo te stvari. Uzmite na primjer, ovaj
skandal iz Novog Pazara, gdje je 20 ljekara i 40 medicinskih sestara zaraženo,
a taj je podatak prikrivan, ili bar prešućivan, dok ne prođe glasanje. Ko, pri
zdravoj pameti, može imati dileme zašto? Na stranu to što je prikrivanje
podataka tog tipa krivično djelo. Šta misliti o vlasti koja je spremna da
ugrozi živote ljudi da bi se izbori održali? Zamislite poniženje i dileme
ljekara, koji su čitav radni vijek spasavali ljude, a sada su prinuđeni da
skrenu pogled i ćute. Uh. Autokratski režimi na takav način svakodnevno
ponižavaju ljude tjerajući ih na nemoralne kompromise zarad pukog
egzistencijalnog minimuma.
Ili pogledajte, na primjer, orgijanja ovih navijačkih
skupina potrebnih za izbore i šerpanje po tuđim krovovima. Tim falangama režima
dopušteno je da prisustvuju kao publika na derbiju. Sada imamo scenario
enormnog povećanja zaraženih i zatvaranje svih građana Srbije u geto od
strane susjednih država. Šta sad obični
građani mogu misliti i osjećati nego da su ljudi drugog reda i taoci
bestidnika. Ili, uzmite crkvu i liturgije, gdje su sveštenici provodili obrede
bez minimalnih mjera zaštite, uz prećutno odobrenje vlasti, dok su istovremeno
građani stariji od 65 godina bili zatvoreni. Jasno je da se ti ljudi moraju
osjećati poniženo i obespravljeno u odnosu na miljenike režima. I jasno je svakome
da je vrlo korisno biti miljenik režima. To znači da će i biti sve više takvih miljenika,
i shodno tome sve više nepravde.
Ovo su samo“sitne“ svakodnevne nepravde i
poniženja koja ta vrsta režima priređuje svojim građanima. Postoje i mnogo veće
i mnogo gore stvari. Poput funkcionera koji ubije ženu na naplatnoj rampi pa
nikom ništa, poput sina Željka Mitrovića koji ubije djevojčicu pa nikom ništa.
Itd, itd.
FRONTAL: Da li to znači da u Srbiji
ne funkcioniše pravna država?
SAVANOVIĆ: To znači da ljudi imaju instinktivnu sklonost da se sklone pod skute
zaštite. Ako je postala društvena norma da vas pripadnost vladajućem režimu
štiti pred zakonom, jasno je da će biti sve više onih koji će željeti takav
status. Pogledajte na primjer, uspon ovih kvazidesničarskih falangi u Srbiji. Na
sceni je mobilizacija svih vrsta površnog nacionalizma – od white supremacy
rasizma do antimigrantskih refleksa različitih opskurnih Firera, Levijatana, „Zavjetnika“,
navijačkih grupa po krovovima solitera i sl. Cilj je kao i uvijek u toj vrsti
opasnih političkih računica: podrška za izbore i zastrašivanje „onih drugih“. Unatoč
činjenici da ove grupacije koriste svakom režimu, i mnoge države i službe prave
i odgajaju takve organizacije, treba se zapitati gdje je granica kada je stvar
preskupa. Nema sumnje da će režimu koristiti da u uslovima kada može biti
optužen za izdaju Kosova, desničarske falange organizovane u političku stranku
odvuku dio nacionalističkih glasova. Nema sumnje da je „bolje“ kada prijetnje
„izdajnicima“ i stranim plaćenicima, sada već mitskoj figuri „soroševca“,
autošoviniste i sl., ne dolaze od strane zvaničnih državnih službi već
„građanskih“ udruženja zabrinutih za čistotu srpskog bića. Ali to je igranje s vatrom. Krajnji proizvod
je: grupacije mladih ljudi, frustriranih sobom i svijetom, mozgova ispranih
medijskim besmislom i kvaziistorijskim mitomanijama, a pri tome odlično
organizovanih u dobro finansirane militantne paraorganizacije na ivici zakona. Rezultat
toga su građani, Vršca na primjer, koji ih gledaju kako uniformisani marširaju
njihovim nekada idiličnim gradom.
https://twitter.com/monacobuilding1/status/1267700286652588033?s=20
FRONTAL: Kakve su posljedice svega
ovoga?
SAVANOVIĆ: Na žalost, sve je to dobro poznato iz istorije, i do u detalje razrađeno u političkoj
teoriji. Tako da je jasna i cijena koja će se platiti za odluku da se pravi
takva država. Takve beskonačne male i velike nepravde ponavljaju se svaki dan i
na kraju proizvode moralno izgubljene i dezorjentisane ljude i društvenu
apatiju koja onda omogućava režimu da se beskonačno reprodukuje. Mučnina od
bezbrojnih slika tog tipa, kod ljudi koji i dalje mogu da misle svojom glavom a
ne PINK smećem, se naprosto nakupi u ljudima i oni jednom odluče da odu. Svi
oni koji mogu. Nedavno je jedna moja prijateljica doktor, zajedno s mužem
profesorom i dvoje maloljetne djece napustila BL. To je indikativna stvar jer
je Banjaluka lijep grad, a oni su kao porodica sasvim pristojno živjeli –
realizovani i materijalno i profesionalno. Kada sam ju upitao „zašto?“, odgovor
je bio poentiran: „Ne mogu više gledati da je Petar Đokić ministar“. Ne možete
samo živjeti svoj život izolovani od svijeta. Dakle, posljedice su jasne:
egzodus ljudi s ovih prostora će se nastaviti, a samim time i zaostajanje ovih
država za razvijenim svijetom će se povećavati.
FRONTAL: Šta bi se po vašem mišljenju
trebalo uraditi da se takva situacija promijeni?
SAVANOVIĆ: Dijagnoza je jasna i već sam je obasnio: dovoljno je zapitati se zašto
ljudi s ovih prostora ne idu u Kinu ili Rusiju, koje su ekonomski moćne zemlje,
već na Zapad? Zato što je standard samo jedna strana medalje. S obzirom da je
dijagnoza jasna, jasan je i lijek. Znate, kada pitam svoje studente „u kakvoj
zemlji želite da živite“, niko od njih ne odgovara u formi „bogatoj“, „moćnoj“,
„pravoslavnoj“, „Velikoj Srbiji“ i slično, već „u normalnoj“. Šta znaći ta
riječ „normalno“? Pa vrlo malo i vrlo jednostavno: pravnoj državi u kojoj zakoni
vrijede za sve jednako i svako radi i biva nagrađen po svome radu. Zapravo je
vrlo jasno šta treba uraditi: treba samo prekopirati iskustvo pristojnog
svijeta i tih „normalnih“ država. To je vrlo lako, ali istovremeno i beskonačno
teško. Jer u takvim zemljama nije moguće provesti i „dobiti“ izbore na ovakav
način kao prije par dana u Srbiji.
