Piše: Nenad Kecmanović/9 decembra 2015
Ako ni zbog čeg drugog barem zato što je zasjedanjem u Mrkonjić Gradu predsjedavao, ne Klinton, niti Širak, ne Izetbegović, niti Milošević, nego njihove gore list doktor iz Bijeljine Vojislav Kecmanović Đedo. A, opet, ove koji danas slave Dan državnosti, Bakira Izetbegovića i ekipu oko njega, koja se poziva na državnopravni kontinuitet, valjalo bi upitati zašto se usred rata ulica na Koševu prestala zvati Vojislava Kecmanovića Đede i postala Nusreta Šišića Dede.“ Tako piše glodur Slobodne Bosne Senad Avdić u broju od 23. novembra.
Senad Avdić je i postavio pitanje i dao odgovor. Ako je u Sarajevu, glavnom gradu BiH, ulica koja je nosila ime pokojnog predsjednika ZAVNOBiH-a – Đede (na fotografiji na vrhu levo) tokom rata dobila ime srbocidnog oficira Armije BiH i šefa privatnog zatvora za Srbe u podrumu hotela Zagreb – Dede (na fotografiji ispod), onda je valjda sve jasno. I to ne samo glede imena ulica. Ipak, da malo šire objasnimo…
KAD HASAN ZVUČI LEPŠE NEGO VOJISLAV
Đedo nije samo bio predsjednik ZAVNOBiH-a. Bio je iznad toga i član Predsjedništva AVNOJ-a, iz kojeg je obnovljena država Jugoslavija, u kojoj je BiH bila tek jedna od šest federalnih jedinica, odijeljena od Srbije samo administrativnim granicama. Dedo je, međutim, bio „crni biser“ odbrane nezavisne BiH, koga je, zajedno sa Jukom, Cacom, Ćelom i ostalim dželatima sa jame Kazani svečano primao „predsjednik svih Bosanaca i Hercegovaca“ Alija Izetbegović. Ima i fotografija, publikovana je više puta i u Slobodnoj Bosni.
Ali počelo je to i ranije… Iako, poslije rata prvi predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine BiH, što odgovara kasnijoj funkciji predsjednika republike, Đedinim imenom je znatno kasnije obilježeno jedno stepenište između zgrada na Koševskom brdu, tada periferiji grada. Centru bliži Dom zdravlja koji se zvao po ljekaru Đedi nešto ranije je preimenovan u „Omer Maslić“, po partizanskom junaku koji nije imao nikakve veze sa zdravstvom. Godinama, sve do izmaka socijalizma, 25. novembra je slavljen Dan BiH, ali u svečanim brojevima Oslobođenja redovno je pominjan Hasan Brkić – sekretar ZAVNOBiH-a, ponekad i Mile Perković – potpredsjednik, a gotovo nikad predsjednik.
Čak i poslije ’95. kada su Izetbegovići umislili da njihova Bosna održava kontinuitet sa ZAVNOBiH-om, isti Senad Avdić je povodom 25. novembra znao ispisati i po dvije straniceSlobodne Bosne, a da pomene jedino Hasana Brkića. Lično sam poznavao tog izuzetno pametnog i čestitog čovjeka, ali Senad sigurno nije. Izdvajao ga je, biće, zato što mu je ime Hasan zvučalo ljepše nego imena Mile ili Vojislav. Senad pri tome nije propuštao da citira iz zaključaka ZAVNOBiH-a da je „BiH i srpska i hrvatska i muslimanska“. I uvijek sam se čudio zašto se na tu rečenicu toliko pale baš Bošnjaci, taman kao da tamo piše da je „BiH samo ili prije svega muslimanska…“ Bilo bi logičnije da je citiraju Srbi i Hrvati, koji traže da ravnopravno bude i njihova.
DEDO, JUKA, CACO, ĆELO
Novinar Senad misli da je ZAVNOBiH bio prava stvar, a Dejton „legalizacija genocida“. I provocira profesora Nenada i književnika Vladimira, koji hvale izvorni Dejton, da se odrede prema ljekaru Vojislavu kao predsjedniku ZAVNOBiH-a. Ne razumijem zašto. Po Senadu, krvno srodstvo obavezuje na istomišljeništvo? Možda je u plemenu Avdića tako, ali u mojoj porodici nije. Znam da je Đedo dao ostavku na funkciju iz „zdravstvenih razloga“ zato što je bio razočaran marginalizacijom nekomunista u Narodnom frontu. Koliko znam, Vladimir loše misli o demokratskom legitimitetu ZAVNOBiH-a. Ja pak mislim da je ravnopravnost naroda, zacrtana u ZAVNOBiH-u, u izvornom Dejtonu obogaćena teritorijalno-etničkom autonomijom entiteta i da bi je trebalo još ojačati pravom naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja.
Najzad, zašto Bakira Izetbegovića pitati samo o Đedi i Dedi? Prvi čovjek u BiH poslije ’45. bio je komunistički lider Đuro Pucar Stari. Uprkos zaslugama što BiH nije završila kao treća pokrajina u Srbiji nego postala republika, tokom rata mu je srušena bista ispred zgrade današnje Vlade FBiH i nije obnovljena. Takvih primjera ima napretek, jer trebalo je „osloboditi“ dovoljno ulica i spomenika za imena sarajevskih „crnih bisera“, ali i brojnih bezazlenih marginalaca iz prošlosti kvantitativno dominirajućeg nacionalnog korpusa. Uostalom, Bakir se bavi izmjenom datuma Dana RS i ne treba ga opterećivati pitanjima koja mu 98 odsto građana Sarajeva i ne postavlja, a onih dva odsto se i ne čuje.
Ne znam ni šta odjednom bi Senadu Avdiću? Kao da je neko drugi, a ne glavom i bradom on, koju godinu prije rata i društvenog uspona Dede, Juke, Cace i Ćele, u javni prostor tada još socijalističke republike unio srbomrzačku retoriku. Retorika Slobodne Bosne je u Sarajevu sahranila Jugoslaviju kao zajednicu ravnopravnih naroda, a samim tim i BiH za kakvom on sada naknadno žali.
Izvor: PressRS
