Moj život je ovih dana pretrpio žestoke lomove, ali iz ove egzistencijalne krize izašao sam jači, jer kako kaže stara poslovica iz Kalnovika “Kriza je izazov, a lomovi frakture”.
Elem, o čemu se radi?
Znate imam problem sa autoritetima i to je vidljivo na svim nivoima, od supruge do predsjednika Republike Srpske. Ustvari, ja to i nisam vidio kao problem, dok nisam pročita pismo Episkopa Grigorija koje on namjenio Vukanoviću, a uputio Glasu Srpske. U tom pismu Episkop Grigorije fino kaže da je nepoštivanje autoriteta, a pogotovo onih na vlasti, psihološki problem, jer zašto se boriti protiv nečega što je uvijek prisutno, a to je autoritet. I dok sam to čitao shvatih da je Episkop Grigorije veoma pragmatičan čovjek i da mu je mnogo bliže “carstvo zemaljsko” od “carstva nebeskog”. Naravno nije se Episkop Grigorije mogao u jednom pismu baviti vrstama autoriteta i njihovim nastankom, načinom vladanja, moralom i demokratijom, ali nam je preporučio da ne dižemo revolucije ili prizivamo anarhiju jer one se uvijek završavaju tužno. E tu mi kanu i suza. Što bi se reklo “Caru carevo, Bogu božije” i mirna Republika Srpska (mislim mirna je Bosna, ali ja to ignorišem jer sam patriota).
Potom Episkop Grigorije “zglajza” u patrijarhat i pozva se na autoritet oca bez kojeg je porodica na “klimavim nogama”. Reče Episkop da je otac “prvi, glavni i najodgovorniji, a onda redom svuda postoji neko prvi – prosto, takav je poredak”. E tu sam se naježio i pozvao suprugu da joj naglas ovo pročitam. Treba li da kažem da sam joj čitao uzalud, jer džender ideologija je “zarobila” njenu dušu i ne da riječima Episkopa Grigorija da dopru do njenog srca i glave.
I dok sam ja tonuo u egzistencijalnu krizu, uslijedio je novi udar.
Zamislite kako je meni, ali i ostalim Srbima iz Bosne i Hercegovine kada zaspu kao Srbi a probude se kao Bosanci. Eto, dok smo se mi smijali Nijemcima, Švajcarcima, Kinezima, Amerikancima jer su izgubili svoje identitete, zahvaljujući Predsjednik Srbije Tomislavu Nikoliću i nama se to desilo. Srbija nas više ne opaža kao Srbe, već kao Bosance. Da sam to prije mjesec dana čuo na RTRS-u ne bih mu povjerovao. Biti Srbin je uvijek bilo teško, pogotovo kada odeš u Srbiju, među svoje, a oni ti čim pređeš granicu zalijepe etiketu “Bosanac”. Koliko smo samo vremena i živaca potrošili da im objasnimo da to nije tako, ali uzalud.
Priznaću vam, da je u meni postojao “crv sumnje” kada se radi o odnosu državnog i etničkog identiteta, ali sam nadčovječanskom snagom tog “crva” držao u hibernaciji. Sada će sve biti lakše. Napokon ću moći da uživam uz sevdalinke, da jedem baklave i tufahije bez etničke griže savjesti, da gledam Bosnu i Hercegovinu na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Možda ću i navijati za Džeka&co kada odu u Brazil, ako nekome nije pravo eno mu Nikolića pa neka sa njim raspravi.
Nisam imao hrabrosti da se bavim i Kačavendom, jer se bojim da bi i svoj seksualni identitet počeo da preispitujem, ali valjda će sa njime, osim Kusturice, pozabaviti i Episkop Grigorije ili barem neki od svjetovnih sudova.
Nadam se da se ne ljutite zbog toga što sam svoja egzistencijalistička previranja podijelo sa vama, jer egzistencijali problemi su danas nekako dominantni. Praštajte!!!
