Za vikend sam sa kolegama obilazila Bosnu. Krenuli smo preko Foče, Trebinja, zatim svratili do Herceg Novog, pa onda preko Ljubinja , Mostara, za Sarajevo i natrag za Srbiju.
Bio je to put od oko 1000 kilometara za dva dana. Pomalo naporno, a dosta zanimljivo. Hercegovina divna, Trebinje naročito, more u septembru mirno i opuštajuće, Mostar sa pravim ukusom orijenta…
S obzirom da smo na prethodnom „pohodu“ dva dana obilazili lijepo Sarajevo, sad nismo imali potrebu da toliko šetamo, ali nismo mogli zaobići najbolje ćevape.
No, ne lezi vraže.
Zadržavši se oko pola sata na Baščaršiji, negdje oko 18 časova, vraćamo se do automobila i imamo šta vidjeti. Zadnje staklo polupano, tj. uopšte ga nema. Srča svuda okolo.
A gepek pun stvari. Laptop, tablet, novac, neka dokumenta, garderoba. Strašan je bio prizor od kojeg ne znaš šta da očekuješ. Da li je sve tu, da li je „samo“ gepek razbijen… Kolega odmah ode do policije koja se nalazila oko dvjesta metara odatle da prijavi obijeno auto i eventualnu pljačku, pošto nismo odmah znali šta nedostaje.
A policajci, ažurni i u duhu službe, rekoše- Mi smo na pauzi.
I dodaše da, uostalom, ništa time ne možemo dobiti.
I tako.
Ne želim da mislim o tome da je naše auto jedino u vidokrugu bilo sa oznakom SRB na tablicama i ne želim da vjerujem u priče za koje sam uvijek mislila da su sporadični događaji huligana kojih ima na sve strane i po Bosni, i po Srbiji, i po Hrvatskoj. Da mržnja i dalje traje i da se, vjerovatno, ispoljava kroz djela dječurlije koji su smutna i ratna vremena jedva lili nikako zapamtila. Ne želim, ali samo se nameće.
Zar neko može učiti djecu mržnji? Zar neko želi da mu dijete odrasta u takvim okolnostima i bude zadojeno željom za ratom, nemirima, nesigurnošću?
Neshvatljivo. I tužno. Tužno za sve nas. I za Hrvate kojima se obijaju auta u Beogradu, i za Srbe koji turistički dođu u divno Sarajevo, i za sve, baš sve nas koji smo bili jedna zemlja i zarad tuđe guzobolje, što bi prost narod rekao, ginuli.
I, na kraju krajeva, ostali smo bez stakla, jedne putne torbe i nekih sitnica. I otišli sa gorčinom.. Kao što bi i svaki turista koji je došao u jedan grad da vidi znamenitosti, kupi suvenir, proba hranu, u krajnjoj liniji- ostavi pare u tom gradu!
Napadači vjerovatno nisu imali vremena da po danu kupe sve živo, inače bismo pošteno nagrabusili!
Baš si tužna, Bosno i Hercegovino.
