Plata bivšeg direktora Bosnalijeka Nedžada Polića jedna je od glavnih tema posljednjih nekoliko sedmica, i nisam čuo nikoga ko je mišljenja da je Polić pošteno zaradio platu od 42.000 KM. Tema je vrlo vruća i aktuelna, i posmatra se iz samo jedne, istinite perspektive: Polić je stranački kadar SDA koji je po stranačkoj liniji dobio vrlo plaćen posao, vrlo vjerovatno unaprijed računajući na otpremninu od 25.000 KM koja mu je „veliko opravdanje“ u ovoj užasnoj priči.
Težak i koristan argument protiv Polića iznosi ministar za sigurnost BiH, biznismen, multimilioner Fahrudin Radončić koji rezonuje vrlo pragmatično, pa kaže: „Da je Polić donio vrtoglavi profit Bosnalijeku – ne bi bilo neprihvatljivo i da njegova plata iznosi 100.000 KM mjesečno.“ Polić nije donio profit Bosnalijeku i kompanija je u vrlo dubokim problemima koji su stariji od neslavnog Polićevog mandata. Argument protiv Polića je utoliko težak što ilustrira nesposobnost i nebrigu nacionalnih zaštitnika koji igraju velike utakmice. Potpuni nedostatak odgovornosti, stručnosti ali i elementarne moralne uspravnosti, čak i onda kada poslodavac, ma ko on bio, odluči da vam da platu od 15.000 KM. Polić je, kao onomad njegov imenjak i kolega Branković, baš sve uradio po zakonu. Koji su napisali oni koji su mu dali posao. Po zakonu je i penzija u RS koja od Nove godine raste (kucnite u drvo, triput) sa 160 KM na 163,2 KM.
Moja noćna mora nije plata Nedžada Polića. Znam ljude koji su u Bosnalijeku mjesečno zarađivali i više, a zna ih i Fahrudin Radončić.
Bosanci, heroji mnogih viceva, danas su etnička kategorija ostalih. To je naša noćna mora. Mujo i Suljo, istina, zvuče kao da bi morali biti Bošnjaci, ali, obzirom na visinu penzija u Republici Srpskoj, mogli su se zvati i Nikola i Sreto. Republika Srpska je na dobrom putu, a penzije iznose 160 KM. SDA je Snaga BiH, a, pored preko 300.000 ljudi koji su nezaposleni u FBiH, još jednu platu od 15.000 KM dobiva čovjek koji već ima posao – on je, naime, već, univerzitetski profesor i direktor jedne velike kompanije. Ukratko, pljačakaju nas dok nas dijele.
Iz priče o Poliću, Bosanci-vic heroji bi zapravo morali postaviti 3 pitanja, sva tri samima sebi:
1. Je li za moj kućni budžet kriv predsjednik ili politički lider iz drugog entiteta?
2. Mogu li ja, bar malo, bar najmanje, doprinijeti tome da Polić ne dobije još jedan posao?
3. Jesam li ja zaradio svoju ovomjesečnu platu? Da li bih mogao biti bolji?
I odgovor ne bi bio da nema života u ovoj Bosni i Hercegovini. Odgovor bi bio da u vicevima o Bosancima ima mnogo istine.
