BiH je primila najveći iznos donatorske pomoći u periodu postkonfliktne rekonstrukcije, veći čak i od onog Njemačke nakon Drugog svjetskog rata u okviru Maršalovog plana.
U ljeto 1999. godine Chris Hedges u New York Timesu objavio je članak u kojem je iznio tvrdnje da su bosanskohercegovački lideri pronevjerili astronomski iznos od milijardu dolara.
Taj tekst je izazvao burne reakcije bosanskohercegovačkih lidera i najave tužbi protiv novinara i uglednog američkog lista, koje ipak nisu nikada podnesene. Ali, puno važnija od reakcija lidera bila je činjenica da je pomenuti tekst doveo i do svojevrsne prekretnice u smislu posvećivanja sve veće pažnje problemu korupcije među međunarodnim donosiocima odluka, kao i u okviru akademske zajednice i šire javnosti.
Značajan broj studija međunarodnih organizacija, ali i akademskih radova, identifikuje korupciju kao jedan od dominantnih uzroka neuspjeha u građenju postkonfliktne države i institucija. Brojne činjenice i nalazi ovih istraživanja nedvosmisleno su potkrepljivali ovakav zaključak.
Bosna i Hercegovina je primila najveći iznos donatorske pomoći u periodu postkonfliktne rekonstrukcije, veći čak i od onog Njemačke nakon Drugog svjetskog rata u okviru Maršalovog plana. Tačan iznos i način utroška nikada nisu utvrđeni, iako su tri parlamentarne komisije pokušale da obave taj posao. Proces privatizacije, koji se odvijao prema 13 različitih zakonskih modela i koji je provodilo 13 različitih institucija (na nivou entiteta i kantona), doveo je do zastrašujućeg otuđivanja državne imovine i njenog transfera na uski krug tajkuna bliskih političkoj eliti.
Zarobljena država
Istraživanje Svjetske banke o korupciji u tranzicionim zemljama identifikovalo je Bosnu i Hercegovinu kao zemlju sa najizraženijim efektom zarobljene države (captured state) među svim tranzicionim zemljama Istočne Evrope i Centralne Azije. Efekat zarobljene države u praksi označava situaciju u kojoj uska politička elita zarobljava državu na način da kreira zakonski okvir i prakse podređene isključivo partikularnim interesima političke elite na vrhu piramide vlasti.
Međunarodna zajednica manifestovana u Kancelariji visokog predstavnika počinje početkom 2000-ih sveobuhvatan proces reformi krivičnog i antikorupcionog zakonodavstva, pravosuđa i agencija za provođenje zakona, s ciljem uspostave zakonodavnog i institucionalnog okvira koji bi trebao da dovede do efikasnijeg suzbijanja sveprisutne korupcije. Domen angažmana međunarodne zajednice sezao je od nametanja zakona i uspostave institucija do direktnog angažmana međunarodnih sudija i tužilaca na procesuiranju korupcije, do uspostave antikorupcionog tima OHR-a i kreiranja strategija i politika borbe protiv korupcije. Nakon okončanja aktivnog angažmana OHR-a, korupcija, odnosno borba protiv nje, prelazi u domen uslova Evropske unije u procesu integracije.
Samodovoljna politička elita u Bosni i Hercegovini nikada nije pokazivala pretjeranu sklonost provođenju antikorupcionih reformi, potpuno svjesna da bi one vodile redukciji nagomilane moći manifestovane u apsolutnoj kontroli državnih resursa i institucija i u procesuiranju upravo samih političkih lidera. Na zahtjeve i inicijativu međunarodne zajednice politčka elita uglavnom je reagovala i prihvatala reforme u trenutku kada bi pritisak bio toliki da nije bilo druge opcije.
Danas, nakon više od 15 godina bavljenja problemom korupcije, rezultati međunarodne zajednice i domaćih aktera su poražavajući. Prema nedavno objavljenim podacima, 85 osoba u vlasništvu ima devet milijardi dolara. Ne treba biti pretjerano upućen da bi se izveo zaključak da je riječ upravo o ljudima koji su tokom postratnog perioda, zahvaljujući bliskosti sa vlastima ili čineći dio vlasti, došli do nevjerovatnog bogatstva kroz različite korupcione prakse.
Za to vrijeme, prema podacima UNDP-a, svako šesto domaćinstvo u Bosni i Hercegovini smatra se siromašnim, dok 50 posto stanovništva u zemlji prijeti siromaštvo. Stoga nedavni socijalni bunt ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Upravo je korupcija u samom korijenu svih problema koje su nezadovoljni građani isticali tokom demonstracija (nezaposlenost, siromaštvo, nepravda…).
Institucije koje su uspostavljene ili reformisane pod pritiskom međunarodne zajednice uglavnom su potpuno ispražnjene od svakog sadržaja. Stvarna moć i dalje je koncentrisana u rukama uske političke elite, personifikovane u šest ili sedam lidera političkih partija, koji imaju apsolutnu kontrolu nad svim procesima u zemlji. Političke partije nikada nisu pretrpjele značajnije reforme u pravcu snaženja unutrašnje demokratije. Organizovane na principu stvaranja mafije, bez elementarne demokratičnosti, predstavljaju jednu od najvećih prepreka provođenju reformi. Distribucija moći u političkim partijama vrši se sa samog vrha, od lidera ka dole, dok su partijski kadrovi postavljeni na sve ključne pozicije u institucijama i javnim preduzećima. Na taj način se obezbjeđuje paralelni sistem upravljanja institucijama i ilegalnog izvlačenja sredstava iz budžeta mimo onog institucionalnog i zakonski definisanog načina.
Pogrešna pretpostavka EU-a
Njihovo odbijanje da postignu kompromis u ispunjavanju evropske agende impregnirano je sviješću da bi svaki napredak u procesu integracija značio i korak bliže njihovom procesuiranju za teške zločine korupcije počinjene proteklih godina.
Stoga je i cjelokupna politika EU-a prema Bosni i Hercegovini utemeljena na pogrešnoj radnoj pretpostavci da politička elita u toj zemlji istinski namjerava da napreduje na evropskom putu. Iz svega do sada viđenog, potpuno je jasno da je opšti interes podređen uskom partikularnom interesu političkih lidera, koji se ogleda u zaštiti vlastitog ilegalno stečenog bogatstva i vlastite zaštite od procesuiranja.
Rješavanje problema sveprisutne korupcije predstavlja condicio sine qua non za rješavanje svakog pojedinačnog problema u Bosni i Hercegovini, od nezaposlenosti, reformisanja pravosuđa ili obrazovanja, pa do efikasne i dosljedne zaštite ljudskih prava i sloboda.
Stoga se i svi uzroci i zahtjevi trenutnog socijalnog bunta u toj zemlji mogu svesti na samo jedan – korupcija.
(uz odobrenje autora tekst preuzeli sa balkans.aljazeera.net)
