Svakodnevno slušamo razne probleme koji opterećavaju našu privredu, slabu i nejaku. Problema je previše, a rješenja malo ili nikako. Takođe, mnogi problemi se javnosti plasiraju kao ključni, a drugi, vjerovatno za većinu privrednika važniji, se kriju i sklanjaju pod tepih.
Rijetka su privredna društva koja nemaju problema sa naplatom potraživanja, a ogroman broj ih ima pokrenute tužbe protiv dužnika. Privredni sporovi, iz mog iskustva, ne predstavljaju ništa, osim dodatnih troškova. U zavisnosti od visine tužbenog zahtjeva plaćate sudsku taksu, nekoliko godina čekate, dobijete presudu, naravno plaćate taksu na presudu, fakturu advokata i čekate izvršenje, naravno, plaćate i taksu na izvršenje. I po nekoj logici, tu bi bio kraj mukama, ali, otkud logika kod nas. Ona ovdje više ne stanuje. Privredno društvo koje ste tužili nema imovinu, a ako je imalo ona je pod hipotekom banaka. Takođe, u većini slučajeva, isto privredno društvo je dužno i ogromne iznose poreskim upravama. Tužitelj je zadnja rupa na svirali i nema se odakle naplatiti. Propalo je sve, i dug, i zatezne kamate, a ostvarili su se i solidni dodatni troškovi iz spora. Takođe, u velikom broju slučajeva, osnivač tuženog privrednog društva i dalje živi u vili, vozi skupocjen automobil i sl. U stečajnoj masi, on odgovara do visine svog, najčešće minimalnog uloga.
Kada o ovim problemima pričate sa finansijskim savjetnicima u svojim poslovnim bankama, oni vas kritikuju, jer se niste obezbjedili i nikako ne mogu shvatiti da kada bi prosječan privrednik od svog partnera tražio obezbjeđenja daleko manja od onih koja oni traže svojim klijentima, poslovao bi slabo ili nikako. Zbog oštrog stava, izgubio bi i one partnere koji bi bili spremni da izmire obaveze, odnosno ti partneri bi angažovali konkurenciju.
Gdje su rješenja? Iz ovog vrzinog kola se može izaći na sledeće načine:
– Uvesti zakonski rok plaćanja uz oštre sankcije za pravna lica i njihove zastupnike koji ga prekorače;
– Uvesti mogućnost blokada računa i imovine pravnim licima uz predočenje ovjerene fakture za isporučenu robu ili izvršene usluge nakon ugovorenog ili (uvedenog) zakonskog roka plaćanja, uz oštre poslovno-pravne sankcije i za one koji ovu mogućnost zloupotrijebe.
Djeluje lako, nekoliko zakonskih i podzakonskih akata, ali se opet ništa ne radi na tome. Kako onda ne sumnjati da naš državni aparat ne štiti baš one, gore navedene, u skupocjenim automobilima i vilama? Ili je sumnja odavno postala realnost.
