Istina je da mediji trpe pritisak vlasti, da visoki funkcioneri ne poštuju principe slobodnog izvještavanja, ali nerijetko se dešava da i sami čitaoci teže da cenzurišu medije.
Krajnji konzumenti novinarskog rada često kritikuju novinarske priče. Tako javni, a mnogo češće anonimni, kritičari prigovaraju da medijski tekstovi nemaju odjeka u javnosti, da se najbitnije teme ignorišu, da nema istraživačkog novinarstva. To su oni koji sve znaju, a kada ih pitaš da li bi otvoreno pričali, zašute. Javnost treba da kritikuje i medije i sve ostale društvene pojave, ali podsjetimo se na još jednu kariku ovog lanca.
Naš tekst o sudbini profesorice Ekonomske škole, koji je prešao i imaginarnu granicu Banjaluka-Sarajevo, dokaz je da kritike čitalaca nisu uvijek na mjestu.
Naš tekst govori da novinari nisu izgubili “njuh za priču” te da svaka riječ ima odjeka, ali da je malo onih koji žele i imaju hrabrosti da novinarima ispričaju svoju argumentovanu priču.
Novinari nisu loši, loši su im uslovi za rad
Informacije i mišljenja danas, zahvaljujući napretku tehnologije, mnogo brže stižu do čitalaca, ali samim tim stvara se veći pritisak na medije od strane onih koji žele da javnosti predoče svoju “istinu”.
Sam odnos između novinara i čitaoca se promijenio. Postao je interaktivan. Međutim sa tehnologijom došao je i pad kredabiliteta medija, te gubitak, onog najbitnijeg, povjerenja.
Novinarstvo je jedan od osnovnih elemenata razvoja demokratskog društva, ali bez povjerenja od strane javnosti, novinar postaje nemoćan.
Kao što su čitaocima bitne činjenične informacije, tako je i medijima bitna kritična javnost, javnost koja ne govori pod velom anonimnosti, te javnost koja je spremna doprinijeti promjenama u našem društvu.
Naš test je dokazao da se novinara ne treba bojati, da vam novinari mogu biti saveznici u borbi za vaša prava. Ako imate priču, koja je potkrepljena dokazima, obratite se medijima.
Nažalost, u zemlji koja sve više “davi” svoje građane, ljudi žive u sopstvenim oklopima i ćute o onom što ih tišti.
„To je normalno”, postala je glavna uzrečica našeg naroda.
Međutim, dok ne shvatimo da ovdje zapravo ništa nije normalno nastavićemo da živimo u ovoj mračnoj i iskrivljenoj realnosti.
Za medije se često govori da su pod kontrolom vlasti, da naginju ka jednoj ili drugoj strani. Međutim zar se javnost, dobrovoljnom tišinom, ne stavlja u šaku vlasti? Zar šutnja nije najgora vrsta cenzure?
Ne odričite se svojih prava zbog imaginarnog straha.
Ne bježite od novinara i oni su samo ljudi!
