Prije neki dan se pojavila informacija da je Stefan (Vojina) Mitrović postao savjetnik Milorada Dodika. Da, to je sin onog poslanika Vojina Mitrovića, ali to za ovu priču nije važno. Važno je nešto sasvim drugo.
Elem, sin Stefan je došao pravo iz Londona, nekoliko puta proćaskao sa Miloradom Dodikom i na insistiranje istog ostao u njegovom kabinetu. Na stranu što niko ne zna šta je Stefan radio u Londonu, kakvu školu je tamo završio, jer i to je potpuno nevažno za ovu priču.
Sasvim je sigurno da mu svi vršnjaci u Republici Srpskoj zavide na ovom poslu i maštaju o istom. Naravno, oni su mladi i ne mogu ni da pretpostave sa kakvim problemima se suočavaju savjetnici Milorada Dodika. Da je to lak posao ne bi Rajko Vasić pisao sve što piše po blogu u nadi da će ga Gugl preporučiti Šefu.
Pretpostavimo da Stefan nije postao savjetnik zbog novca jer je tatina imovina više nego pristojna (oko 65 miliona KM). Nije on tu ni zbog statusa, jer on se danas kupuje novcema, a toga mu ne fali. Sigurno nije ni zbog oca, jer Mitrović stariji više nego odlično pliva u ovoj našoj višestranačkoj baruštini.
Vjerujem da je on postao savjetnik predsjednika Dodika jer voli izazove, voli da se dokazuje, jer voli da pokazuje tri prsta kada se fotografiše, jer voli Republiku Srpsku.
Pa dobro Puhalo u čemu je problem?
Pa problem je što je Stefan mlad, željan dokazivanja, rada i pun patriotizma. On neće štititi sebe radi posla. On će čitati, guglati, analizirati, pisati, citirati, praviti grafikone, projektovati trendove i još štošta. Biće spreman i posljednji atom snage da potroši da bi povjereni zadatak uradio najbolje što je moguće. On neće spavati, jesti, izlaziti, trenirati, zanemariće rodbinu i prijatelje i na kraju ništa.
Negova analiza će čamiti u nekoj predsjednikovoj ladici.
Stefan će to prihvatiti stoički, njegovi mehanizmi odbrane su još uvijek jaki. Okriviće druge zbog toga što njegov izvještaj čami čekajući umjesto da ga čita Šef. Dobiće i drugu šansu, potom treću, četvrtu, petu…
I svaki put radiće analize, izvještaje i zaključke sa još više žara, znanja i želje da bude koristan Predsjedniku i Republici Srpskoj.
I opet se neće dogoditi ništa.
Ali jednog jutra Stefan će se probuditi u četiri sata ujutro i shvatiti da su dvije godine njegovog rada prekrile prašine i „pojele“ ladice. Osjetiće se staro kao senator Republike Srpske, beskorisno kao Rajko Vasić, umorno kao Nenad Kecmanović, istrošeno kao Pero Simić i usamljeno kao Slavko Mitrović.
Osjetiće se tako beskorisno!!!
