Ako bismo Republiku Srpsku posmatrali kao jedno preduzeće, bilo bi jasno da je ona danas nesolventna, odnosno nesposobna da uredno izmiruje sve svoje novčane obaveze prema povjeriocima. Ta njena platežna sposobnost nije od juče: Republika Srpska je već nekoliko godina u takvom stanju, njena finansijska politika je od 2006. godine neodgovorna, rasipnička, bez ideje i bez shvatanja da ne možete da trošite više od onoga što prihodujete.
Vlast predvođena SNSD-om je u prvoj godini svoga višegodišnjeg mandata koji je započeo 2006. godine zatekla stanje u kojem su se u budžet počeli ulivati prihodi od poreza na dodatu vrijednost, a odmah potom je iznad realne tržišne vrijednosti prodat Telekom Srpske. Umjesto da se taj period jačanja prihoda Republike iskoristi za strukturalne reforme privrede, socijalnog i fiskalnog sistema, odnosno da se izvrši transformacija socijalnih fondova (fond zdravstva i penzijsko-invalidske zaštite), da se javna preduzeća pretvore u moderna akcionarska društva sa nedominantnim uticajem politike na odluke menadžmenta i u pravcu oduzimanja monopola tim preduzećima, umjesto da se tad izvrši strateško fiskalno rasterećenje privrede, smanjenje administrativnih procedura kad je privreda u pitanju i, što je najvažnije, otvori ozbiljan i sveobuhvatan proces edukacije sudija i tužilaca koji bi se bavili privrednim kriminalom i tako obezbjedili najvažniji preduslov jačanja ekonomije, a to je vladavina prava i pravna sigurnost – aktuelna vlast je učinila sve suprotno: novac se trošio rasipnički, ulazilo se u investicije bez bilo kakve ekonomske logike, kupovao se socijalni mir, kupovali su se izbori, jačana je tajkunsko – politička struktura društva.
Danas, kad para nema, Republika se nalazi u stanju u kojem njeni povjerioci odlučuju šta da rade sa njom. Iluzija je i demagogija priča da se Republika Srpska sprema na nezavisnost i samostalnost. To je isto kao kad adolescent-narkoman prijeti roditeljima koji ga finansiraju da će da napusti kuću i živi u svom stanu, a sam nema para ni za cigarete a kamoli da kupi sebi neki stambeni prostor. Ova vlast je, naravno, potrošena i ona će biti uskoro zamjenjena. To je svima jasno. Ona izbore nije dobila svojom snagom, nego prosto zato što imate ljude koji po prirodi stvari moraju da glasaju za vlast i zato što opozicija nije ponudila još uvijek program i mjere izlaska iz stanja nesolventnosti.
Trenutno postoji jedan što direktni, a što indirektni proces pregovora, nevidljivog dijaloga između građana, opozicije i povjerilaca Republike oko puta kojim će se ona kretati u narednom periodu. Na tom putu nema aktuelne vlasti, nema nosilaca njene politike i oni svojim posljednjim izjavama djeluju tragikomično čak i onima koji ih još uvijek. Ključno pitanje budućeg razvoja odnosa u i oko Republike Srpske jeste kako jednu ekonomsku devastiranu strukturu sačuvati likvidacije. Mnogi od povjerilaca Srpske imaju konkretne ne samo ekonomske, nego i političke zahtjeve kad su buduće reforme u zemlji u pitanju.
Osnovni zadatak nove vlasti Srpske zato mora biti suptilno odolijevanje pritiscima ustavne rekompozicije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, s jedne, i jačanje ekonomije, s druge strane. Ekonomske reforme, nažalost, biće sve samo ne jednostavne, one će biti bolne i one će u ogromnoj mjeri biti diktirane zahtjevima najvećih povjerilaca Republike. Da bi Srpska postala solventna ona će morati smanjiti troškove i zbog toga će partijski zaposlena administracija, kao i onaj njen dio koji će biti zaposlen nakon promjene vlasti, biti najveći neprijatelj ekonomske konsolidacije jer neće pristati na smanjenje plata i broja radnih mjesta. Stoga bi prva mjera nove vlasti morala da bude odluka o prestanku zapošljavanja u javnoj upravi dok broj birokrata ne dođe u realan odnos sa potencijalima privrede da finansira javnu administraciju.
Takođe, pozivajući se na organizaciono-ekonomske razloge, morala bi se izvršiti i nova sistematizacija radnih mjesta u upravi i tako smanjiti broj onih najnekvalitetnijih u sistemu. Uporedo s tim, moraće se pronaći način stavljanja Fonda PIO i Fonda zdravstveno-socijalne zaštite na zdrave temelje, makar i po cijenu privarizacije Elektroprivrede RS i finansiranja reformi ovih fondova. Ti fondovi moraju postati akcionarska društva, u njihovo upravljanje moraju biti uključeni i sami korisnici usluga istih koji će tako preuzeti i dio odgovornosti za stanje tih fondova, a država upravljanje mora prepustiti nekim dokazano uspješnim stranim fondovima koji su dokazano kvalitetni kad je takav posao u pitanju. Naravno, potrebno je insistirati i na procesu otvaranja privatnih penzionih fondova i omogućavanju onima koji će tek da se zaposle da slobodno biraju kojem fondu će plaćati za svoju buduću penziju.
Sve u svemu, ozbiljni procesi očekuju Srpsku, oni su počeli da se odvijaju i njima više ne upravljaju dominantno političke snage u Srpskoj. To je šteta ali to je i realna posljedica činjenice da političke stranke ovdje svojim decenijskim neodgovornim ponašanjem i jesu doveli društvo, zemlju i građane u stanje u kojem se danas nalazimo.
