11. je oktobar. Za nekog samo još jedan petak, topao dan miholjskog ljeta, kraj radne sedmice. Ali je puno više od toga. Dan je nakon Svjetskog dana mentalnog zdravlja. Onog koje je zapravo najvažnije a na koje skoro pa ni ne mislimo. Koje uzimamo zdravo za gotovo a i ako ga se sjetimo nekada, teško da ćemo skupiti hrabrosti potražiti pomoć koja nam je možda baš u tom momentu najpotrebnija.
Ovosedmični čas odjeljenske zajednice je bio drugačiji. Daleko od pregleda dnevnika, daleko od pitanja o slabim ocjenama ili moralisanja kako se učenici trebaju ponašati. Razrednica sam i imam mogućnost da promijenim plan časa u svakom trenutku. I učinih to. Od učenika koji svoje slobodno vrijeme provode surfajući netom, pa čak to krišom rade i za vrijeme časova, odjeljenje od 24 mladih ljudi pretvorih u svojevrsnu pričaonicu.
Učenike koje sam samo prije mjesec dana prvi put vidjela i upoznala i za ovo vrijeme nekim čudom uspjela pridobiti njihovu naklonost i povjerenje, uspjela sam animirati da pričaju. Da pričaju o onome sa čime se susreću, što ih plaši, što ih ljuti. Pričali su o ljudima oko sebe, o svojim osjećajima i strahovima. Vjerovatno prvi put tako otvoreno i bez ustručavanja.
Nije teško u razredu punom učenika uočiti one tihe, povućene. One koji se bore u sebi a ne znaju kako da se izbore. Neki pokušaju agresijom, drugi još većim povlačenjem u sebe. I sve to pravi kontraefekat. A zapravo im treba samo jedno – neko da ih sasluša. Da im uputi osmijeh, toplu riječ, da ih pita kako su i da upita može li im kako pomoći. Mislite da to nije puno? O, nemate pojma koliko je to važno nekom djetetu. Barem ne dok mu ne vidite sjaj u očima jer je neko spreman da ga sasluša i jer ga je neko primijetio.
Pročitah sjajan tekst o mentalnom zdravlju koje neki pokušavaju održati zdravim pomoću tjelovježbe. Vodeći se onim da nas fizička aktivnost podstiće da prestanemo misliti o teškim temama i da na taj način razbistrimo misli. Ali je li to dovoljno?
Šta je sa svim onim koji se ujutro bude već sa crnim mislima, koji jedva ustaju iz kreveta, koji sa grčem u želucu idu na posao, koji se bore sa bolestima a kriju to od svojih najbližih? Koliko je onih koji su se zatvorili u sebe zbog porodičnih problema ili pak iz razloga što su ostali bez posla?
Istraživanja pokazuju da samo u Americi 40% problema sa mentalnim zdravljem je usko povezano s gubitkom posla, jer se ljudi nađu na velikoj prekretnici u životu i ne znaju kako krenuti dalje. Šta bismo rekli za Bosnu i Hercegovinu u kojoj je stopa nezaposlenosti tako visoka?!
Podaci Federalnog ministarstva zdravstva pokazuju da u BiH svaki treći dan neko sebi oduzme život, što prema statistici iznosi 500 smrtnih slučajeva godišnje.
500 života ugašenih u djeliću sekunde. Zbog čega? Mnoge porodice ostanu u svojoj tuzi i bez konkretnog odogovora na ovo pitanje.
Nije zanemariv broj maloljetnika koji sebi okončaju život iz straha, tjeskobe, zbog neprestane izloženosti mobingu u školi ili pak porodičnih problema za koje oni nisu krivi a najviše osjećaju teret istih.
Jučer, na Dan mentalnog zdravlja, je bilo sjajnih tekstova i postova na društvenim mrežama koji upućuju da nije sramota sebe staviti na prvo mjesto, da nije i ne smije biti sramota potražiti stručnu pomoć kako bismo sebi olakšali, kako patnju i tugu ne bismo dalje nosili na duši i u mislima.
Naše mentalno zdravlje je mnogo važnije od nekog testa za školi, intervjua za posao, dogovorenog spoja, poslovnog sastanka, porodične večere ili pak kupovine namirnica.
Mentalno zdravlje nije i ne smije biti tema samo početkom oktobra. Mora biti fokus svakog dana našeg života. Mora biti nešto čemu ćemo se ozbiljno posvetiti.
Emotivna bol nije nešto što se treba skrivati i o čemu se ne treba nikada govoriti.
Potrebno nam je više otvorenosti, transparentnosti i razumijevanja da je OK razgovarati o mentalnim problemima. To nije slabost. To nije moralni nedostatak. Nije nešto što su ljudi sami sebi učinili. Tek kada to shvatimo i prihvatimo, bićemo u mogućnosti shvatiti i druge oko sebe i moći im pružiti pomoć i utjehu kada za to dođe vrijeme.
Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije
