Prije neki dan, tačnije 14. srpnja ili ti jula 2023. godine, usvojena je incijativa poslanika Ethema Šalde da se dio Frankopanske ulice u Čapljini, u dužini od 150 metara, u kojoj se nalazi džamija, sjedište Medžlisa islamske zajednice Čapljina i svih udruženja s bošnjačkim predznakom, od sada naziva Ulica žrtava srebreničkog genocida.
Mnogi mediji su prenijeli ovu vijest, naglašavajući da je grad Čapljina ovom odlukom “pokazao tolerantnost i poštovanje prema svim nacionalnostima koji žive u našem gradu a posebno prema nevinim žrtvama koje su stradale tijekom minulog rata bez obzira pod čijom zastavom bile.”
Na prvi pogled sve je kako treba, imamo lokalnu vlast koja istinski želi da oda počast nevinim žrtvama u Srebrenici i na taj način učini svoj grad boljim, ali da li je baš tako ili je ovo još jedna lažna predstava lokalnih političara.
Kada želite da se istinski i iskreno suočite sa prošlošću onda krenete od svoga dvorišta i njega počnete prvo da sređujete.
U praksi bi to značilo da grad Čapljina prije Ulice žrtava srebreničkog genocida, treba prvo svoje ulice da nazove Ulica prebilovačkih žrtava i Ulica logoraša iz Dretelja.
U selu Prebilovci je u avgustu 1941. godine ubijeno oko 850 Srba žitelja tog sela i to su učinile ustaše iz Čapljine i okoline. Danas u Čapljini imamo samo ulicu koja se zove Blajburških žrtava.
Logor Dretelj je jedan od najozloglašenijih na području Hercegovine kojeg su od 1992. godine kontrolisale snage Hrvatskog vijeća odbrane i vojna policija. Na početku su u njemu bili zatvarani Srbi iz doline Neretve, a kasnije i Bošnjaci. Činjenice o tome šta su proživjele žrtve logora “Dretelj” utvrđene su u slučajevima “Prlić i drugi”, ali nizu drugih presuda sudova u inostrantsvu i kod nas. Danas Čapljinu krasi ulica Gojka Šuška.
Umjesto tih ulica, koja nema veze sa Čapljinom i događajima koji su važni za ovaj grad,ulicu dobijaju bošnjačke žrtve u Srebrenici koje su ubili pripadnici Vojske i Policije Republike Srpske.
Bošnjaci siti, Hrvati na broju i mirna (Herceg) Bosna.
Imajući u vidu sve gore napisano, sasvim je jasno da se ovdje ne radi o brizi za žrtve, o želji da se suoči sa sopstvenom prošlošću, niti o njegovanju kulture sjećanja.
Ovo je školski primjer guranja problema pod tepih ili bolje reći zatvaranje kostura u ormar, s nadom da u budućnosti neće biti prilike da se taj ormar otvori, a kosturi ne poispadaju iz njega sa svojim neispričanim pričama, strašnim istinama i željom za osvetom.
Ne znam koliko su toga svjesni čapljinski političati, ali se plašim da će za ove njihove igrokaze ispaštati njihova djeca ili unuci.
Ipak ko zna, možda je ovo samo početak jedne nove Čapljine i želim da vjerujem da će njene ulice uskoro “krasiti” i Ulica prebilovačkih žrtava i Ulica logoraša iz Dretelja.
Hercegovci su čudo.
Preuzeto sa blogger.ba
