Dan planete Zemlje više nije simboličan podsjetnik na ljepotu prirode, već alarm koji upozorava na duboke pukotine u sistemu koji nas održava. Dvije krize danas oblikuju sudbinu života na Zemlji: klimatske promjene i gubitak biodiverziteta. One nisu odvojene priče, već međusobno isprepleteni procesi koji određuju kvalitet zraka koji udišemo, vode koju pijemo i hrane koju jedemo.

Kako objašnjava biologinja Adla Kahrić, „Biodiverzitet je zapravo raznolikost živih bića, počevši od gena, vrsta, pa do različitih ekosistema“. Ta raznolikost nije luksuz niti estetska kategorija – ona je temelj života. „To je taj život koji nam omogućava bioraznolikost jer mi od nje dobivamo pitku vodu, čist zrak i mnoge druge benefite“, naglašava Kahrić. Drugim riječima, kada gubimo biodiverzitet, ne gubimo samo vrste – gubimo stabilnost sistema koji nas održava.

Bosna i Hercegovina, iako često zanemarena u globalnim razgovorima o prirodi, predstavlja jedan od biološki najbogatijih prostora Evrope. „Bosna i Hercegovina je država koja ima visoku biološku raznolikost“, kaže Kahrić, ali upozorava da je taj potencijal nedovoljno istražen. Biodiverzitet se ne krije samo u velikim, karizmatičnim vrstama, već i u manje vidljivim organizmima, često beskičmenjacima– od vodenih insekata i mekušaca do mikroskopskih oblika života. Upravo ti „nevidljivi“ čine osnovu ekosistema.

Ipak, taj složeni sistem danas je pod snažnim pritiscima. Klimatske promjene su najvidljiviji znak krize: sve češće suše, požari i poplave mijenjaju lice pejzaža. Iako su klimatske promjene prirodan proces, njihova današnja brzina i intenzitet nose jasan potpis čovjeka. Nauka je nedvosmislena – emisije stakleničkih plinova ubrzavaju zagrijavanje planete, remete klimatske obrasce i destabilizuju ekosisteme.

No klimatska kriza ima i tiše, manje vidljive posljedice. Jedna od njih su invazivne vrste– organizmi koji se šire izvan svojih prirodnih staništa i potiskuju domaće vrste. „Invazivne vrste mogu ugrožavati domaće, autohtone vrste“, upozorava Kahrić. One mogu doći slučajno kao npr. putem balastnih voda u kruzerima ili kada pobjegnu iz vrtova, ali i usljed klimatskih promjena koje im omogućavaju lakšu adaptaciju. Primjeri poput lav ribe u Mediteranu pokazuju kako promjena temperature mora može otvoriti vrata novim, agresivnim vrstama.

Pored klimatskih promjena, zagađenje ostaje jedan od ključnih pritisaka na biodiverzitet. Plastika, posebno mikroplastika, postala je globalni problem bez jasnog rješenja. Mikroplastika su čestice manje od jednog milimetra koje nastaju raspadanjem većih komada plastike. Kako Kahrić objašnjava, „kada jednom uđe u lanac ishrane, ona cirkulira“. Danas se mikroplastika nalazi svuda – u morima, tlu, zraku, pa čak i u ljudskim organima. Ona nije samo ekološki, već i potencijalni zdravstveni problem čije posljedice još uvijek ne razumijemo u potpunosti.

Ovdje dolazimo do još jednog često zanemarenog aspekta: svakodnevnih navika. Industrijalizacija i globalizacija oblikovale su način života koji vrši ogroman pritisak na prirodu. Brza moda, na primjer, nije samo estetski ili ekonomski fenomen – ona je ekološki problem. Proizvodnja jeftine odjeće troši ogromne količine resursa, a sintetički materijali doprinose zagađenju mikroplastikom. „Kada gledamo modu, da ne kupujemo često“, savjetuje Kahrić, ukazujući na to da promjene počinju i na nivou pojedinca.

Ipak, fokus na pojedinca često može zamagliti širu sliku. Rješenja ne mogu biti isključivo individualna niti isključivo institucionalna. Potreban je pristup koji uključuje sve nivoe društva. Kahrić to sažima kroz onaj poznati princip: „think globaly, act locally“ – „misli globalno, djeluj lokalno“.

Važno je naglasiti i ulogu nauke i međunarodne saradnje. Globalni sporazumi o klimatskim promjenama i biodiverzitetu predstavljaju pokušaj koordinisanog odgovora na krizu. Iako spori i često iscrpljujući, ti procesi su ključni jer priroda ne poznaje političke granice. „Vrste ne poznaju granice“, podsjeća Kahrić, naglašavajući potrebu za zajedničkim djelovanjem.

Na kraju, pitanje biodiverziteta nije pitanje „prirode tamo negdje“. To je pitanje našeg opstanka. Svaka izgubljena vrsta, svaki zagađeni ekosistem i svaki poremećeni klimatski obrazac dio su iste priče – priče o planeti koja pokušava održati ravnotežu pod pritiskom ljudske aktivnosti. Priroda nije neiscrpan resurs – ona je sistem čiji smo i mi dio.

Cijelu epizodu podkasta FactCast-Nauka govori možete pogledati na ovom linku.

 

Izvor: naukagovori.ba