Nedavno je, na beogradskom sajmu knjiga
predstavljen tvoj prvi prozni rad “Šum panonskog mora“. Koliko si dugo stvarao
ovu knjigu, i u kratkim crtama opiši nam njen sadržaj?
Veći
dio mog dosadašnje hudog života stao je između korica ove knjige. Određeni dijelovi
u njoj su dnevnički zapisi, i kako je trajalo moje pisanje, naporedo, mislim na
poeziju, ja sam se ovoj prozi uvijek vraćao kao najličnijem i najsuštinskijem
imenitelju one nostalgije koju svjedočim u svakom mom tekstu. Nostalgija je
najbolji imenitelj senzibiliteta ovog lirskog romana, ona vrsta nostalgije koju
Horkhajmer obrazlaže kao "duh koji gaji nadu u budućnost", poslije
gubitka i preživljenih trauma. Knjiga obiluje reminiscencijama na protekli
građanski rat, na gubitak brata u tom pogromu, ona je istovremeno hronika tih
dana, ali i dijalog sa umjetnošću i stvarnošću i svim njihovim važnim
fenomenima. To je vjera u knjigu koja je ostrvo, kula i svjetionik, ostrvo kao
način izdvajanja iz ratne stvarnosti, kula kao način odbrane, a svjetionik kao
mogućnost da se nekom odašalje poruka. U tom romanu su i moji zapisi sa
putovanja, izmaštano i stvarno ovdje su u istoj ravni u metanoji jedne lične
Odiseje. Kao metafora za roman mi je poslužilo nekadašnje Panonsko more koje
nosi pečat tragike u svom nestajanju. Knjiga je pisana desetak godina, a njeno
sažimanje u konačan tekst tražilo je skoro sve noći jedne godine, budući da sam
je pisao noću. Završena je u kampusu gdje sam stanovao, u Banjaluci, a to sam i
napisao na jednom mjestu u knjizi da je takva vrsta presazdavanja rijetka na
Balkanu, iz vojnog objekta u obrazovne svrhe. Zanemario sam pisanje
magistarskog da bih završio ovu knjigu.
Roman je u stvari ugledao svjetlo dana preko
književnog konkursa izdavačke kuće Mono i Manjana. Koliko si zadovoljan
urađenim, da li je knjiga distribuisana i u RS?
Dugo
sam odlagao slanje rukopisa na neki konkurs, dok nisam saznao za konkurs prozne
grupe P70 i Mono i Manjane čije me je ime privuklo, „Poziv na putovanje“,
zvučalo mi je kao dobar poziv čitaocu da se otisne na putovanje burnim
stranicama mog romana. Sama ta biblioteka „Putevi“ je sjajno koncipirana, u noj
su pored autora grupe P70 i neka imena poput Gorana Petrovića, Voje Čolanovića
i ovogodišnjeg dobitnika Ninove nagrade, Aleksandra Gatalice, pa sam rekao
sebi, zašto da ne pokušam da se nađem u tom društvu. Knjiga je štampana pred
kraj godine, došlo je do kašnjenja jer se u međuvremenu Mono i Manjana sa
Alnarijem udružila u Vulkan izdavaštvo. Ja sam vrlo zadovoljan, dizajn knjige
je odličan, sad slijedi onaj marketinški dio i put pred čitaoce. Knjiga se
zasad može kupiti samo u Vulkan knjižarama, a u Republici Srpskoj je još uvijek
nema.
U jednom intervjuu si istakao da je tvoj roman
spoj ličnih pogleda i iskustava. Da li kao stvaralac često unosiš svoje stavove,
viđenja, pa i autobiografske elemente?
U
toj knjizi ništa nije slučajno, sve je namjerno, to sam rekao i prilikom
dodjele nagrade na beogradskom sajmu, kao završna manifestacija istog. Ako bi
se mogla dati neka definicija pisanja onda je svako djelo autobiografija,
ispisana kroz prizmu ličnog iskustva. Na stranu ona postmodernistička odvajanja
autora od teksta. Knjiga sama po sebi je mrtav predmet koju tek čitaočev um
oživljava. Slojevito, polimorfno djelo, „Šum Panonskog mora“, napisano u formi
romana-mozaika kao hibridnog žanra, koji se u nekim segmentima bliži antiromanu
je gustotkano štivo, naročito zbog dinamike pričanja, esejizacije i fluidnosti
forme. Koncipiran kao lavirint sa onoliko ulaza koliko ima poglavlja, koja su
napisana tako da mogu biti posve zasebne priče a koje ipak spaja jedna određena
crvena nit. Roman je blizak onom čuvenom Montenjevom zapažanju da
"pisac ne slika biće nego stanja prelaska", u protejskom tkivu
teksta. Ipak bavi se dvjema stvarnostima, onom u kojoj se sjećam burnog
odrastanja u malenom gradiću u predratnoj i ratnoj Bosni, i onom koja joj je
poslijedovala a koja je oslikana kao potraga za obnovom spaljene biblioteke.
Temporalnost ovog romana se bazira u pripovjedanju na dva nivoa, dakle, koji se
kao u filmskoj dijegetici, neprestano smjenjuju, što je blisko tvrdnji Sola
Beloua da "moderni pisci danas pišu na način na koji režiseri montiraju
filmove". Tako fluktuirajuća dimenzija knjige ostvaruje se stilizovanom
sintaksom, brojnim parabolama i metonimijama. Sve to dato je kroz
autobiografske crte, i ovaj roman me predstavlja ogoljenog do suštastva.
Riječ kriza je postala najkorištenija u
posljednje vrijeme. Kako se kriza odražava na književnost, kako književnost
može ili treba da odgovori krizi, i smije li i može kriza uticati na
stvaralaštvo?
Nikada
veći protok informacija nije bio na svijetu do ovog doba u kojem živimo. Da bi
nešto dobilo oblik koji će trajati, što neće ostati simulakrum, mora da uzima
najbolje od mjesta u datom vremenu. Tek tako misija umjetnika postaje
opravdana, da bi se ubrzanje tog istog vremena o kojem pričaju astrofizičari
usporilo. Prust kao da je predvidio ovo doba, pa se tako naziv njegove sage „U
traganju za izgubljenim vremenom“ može uzeti kao obrazac svijeta koji danas
živimo. Kriza pisanja dolazi upravo od ovog temporalnog efekta. Ljude treba
vratiti njima samima. Otuđenje od logosa i duhovnog svijeta vodi nas u doba
mašina, doba gdje će napisano imati vrijednost samo u jednom trenutku
sadašnjosti. Stvaralac je poput hodača po žici, na njemu je da prenese dio sebe
na drugu stranu, ili je nalik brodolomniku koji će naći obalu spasonosnog
ostrva samo ako ima dovoljno snage da do nje dopliva. Sreća je varljiva
kategorija. Ono što je napisano ostaje, sve ostalo nestaje, Stari Latini imali
su formulu i za digitalnu eru. Kriza danas je prije svega u čitaocu, on je
otuđen od teksta, a kritičar možda još i više jer je izgubio kompas u odnosu
tradicije i savremenosti, a prije svega izgubljena je pozicija nekoga ko treba
da preporuči nekom nešto, a sinhrono vrijeme pretpostavlja da mi sami kao
individue favorizujemo.
Iz Banjaluke si se preselio u Kragujevac. Da
li si se navikao na novi grad, ima li sličnosti?
Ja
sam u dobrovoljnom egzilu, volim tako da definišem stanje u kom se nalazim.
Nalik Ovidiju, koji je prebjegao na Pont da bi sačuvao sebe i svoje djelo.
Nalik sam i Sofisti, pa sve svoje vučem sa sobom. Ta dva grada su vrlo slična,
po nekom lirskom sentimentu, i po konfiguraciji urbane sredine. I jedan i drugi
grad daju dobru esenciju za pisanje. Oba grada imaju srce za egzilante, ta
vrsta plemenitosti je danas preko potrebna.
Da li je u planu promocija novoobjavljenog
romana, kako u Srbiji tako i kod nas?
U
planu mi je da napravim nekoliko promocija u Srbiji, a rado bih došao u
Banjaluku, kad bi me neko pozvao jer je ova knjiga svjedočanstvo jednog
odrastanja, svjedočanstvo o jednoj generaciji koja je postradala u ratu i od
koje su ostali stihovi ispred Mašinskog fakulteta.
Više o stvaralaštvu Radomira D. Mitrića možete pročitati na
njegovom blogu
Frontal
