U trenutku
dok se lideri srpskih stranaka i članovi političkog vrha Srbije raspravljaju ko
je od njih bio u kontaktu sa Rodoljubom Radulovićem i gdje se nalazi ovaj
optuženi i odbjegli član kokainskog klana Darka Šarića, Miša Amerika ili Miša
Banana, kako ga nazivaju mediji, mogao bi da se oglasi. „Novosti“ nezavnično
saznaju da je Rodoljub Radulović tokom nedjelje napisao pismo srpskom premijeru
Ivici Dačiću i srpskoj javnosti, u kome je poruka:
–
Nisam kriv za rušenje srpskog premijera i Vlade Srbije! Ja sam žrtveni jarac!
Radulović
u tom pismu tvrdi da nije kriv za ilegalnu trgovinu 1,8 tona kokaina, a posebno
da nije lično uzrok napada na premijera Srbije. Pismo će ovih dana biti upućeno
na sedam adresa u Beogradu – srpskim političarima i srpskim medijima.
–
Pitam se kako je moguće da se srpski političari svađaju zbog mog brata. Da Roki
nije toliko moćan pokazaće se uskoro. Sve će se brzo razriješiti, jer moj brat
neće da ćuti – izjavio je za „Novosti“ Radulovićev brat Žarko, koji živi u
Kotoru, a koji, kako kaže, od 2011. nije video „brata Rokija“.
Pregledom
dokumenata, napisa i iz svedočenja rođaka i prijatelja ovog kontroverznog
biznismena, može se lako videti da je Rodoljub Radulović čovjek sa dve potpuno
oprečne biografije. Prva biografija počinje Radulovićevim ulaskom krajem
sedamdesetih u državno preduzeća za spoljnu trgovinu, a druga od 2011. kada
država, za koju i s kojom je radio, za njim preko Interpola raspisuje crvenu
poternicu.
Ko
je zapravo Rodoljub Radulović, biznismen ili kriminalac, prijatelj političara i
poznatih ili samo prevarant sa opasnim šarmom?
–
Koliko ja poznajem Mišu Radulovića, on nije avanturista i mangup, nije
kriminalac već poslovni čovjk, a voli život. Hedonista u duši i laf u srcu. Uvijek
kada je imao para djelio je sa prijateljima, a kada je bio švorc, tražio je da
mu pomognemo – opisuje ga njegov prijatelj Milorad Marjanović, francuski penzioner
i ugostitelj iz Beograda.
Radulović
se kao mladi ekonomista polovinom sedamdesetih, poslije kaljenja u odjeljenju
za spoljnu trgovinu kotorske „Jugooceanije“, preselio u Beograd i 1975. postao
jedan od direktora firme „Hempro“, manjeg uvozno-izvoznog odeljka kompanije
„Geneks“. U to vrijeme njegov brat Žarko Radulović iz Kotora savezni je
omladinski funkcioner koji sjedi u zgradi CK SKJ.
–
Kao poslovni čovjek imao je i uspone i padove. Gradio je na hiljade stanova po
Rusiji, bolnicu u Čečeniji, luku u Emiratima, ali je i gubio zaradu zbog
ekonomske krize ili propasti posla u Abu Dabiju, gde je trebalo da izvozi
srpski cement. Obogatio se na trgovini bananama, ali je krahirao na filmskom
centru, diskotekama i kazinima u Beogradu i Kotoru. Jedno vrijeme je u Rusiji
na računu imao 135 miliona dolara, a potom bio – švorc. Mislim da je Radulović
i danas bez para – priča Marjanović.
U
Rusiji je bio blizak s nekim ljudima iz okruženja Borisa Jeljcina, a Mihailu
Gorbačovu je nosio pisma jednog srpskog akademika. Kad je devedesetih iz
Amerike stigao u Beograd, obično je odsjedao u klubu „Koling“ na Dedinju, gde
je igrao tenis. Tu se, kako nam je posvedočio producent Maksa Ćatović,
biznismen sa „lijepim manirima“ upoznao sa ljudima iz sveta biznisa, politike,
umjetnosti, estrade i novinarstva.
–
Roki ima 200 prijatelja u Beogradu, koji sada iz straha ćute. Njegovi
prijatelji su glumci, pjevači, novinari i političari – objašnjava brat Žarko.
Sa
Ivicom Dačićem, tvrde njegovi prijatelji, znao se iz kluba „Koling“ na Dedinju
i sa ljetovanja u Španiji. Poslovao je sa Mišom Omegom, Mišom Slovencom, braćom
Rodić i Milanom Zukanovićem. Bio je strasni obožavalac pevačice Ane Nikolić. Sa
Maksom Ćatovićem je htio da podigne filmski centar u Novom Beogradu.
–
Od tog posla nije bilo ništa. A koliko je Radulović bio cijenjen u Beogradu
govori i činjenica da je bio predsjednik Teniskog saveza SCG godinu dana, a
njegov sin Đorđe je bio poznati teniser – podsjeća Ćatović, koji se ne odriče
prijateljstva sa Radulovićem.
Kada
je Radulović od grada Kotora otkupio zidine na 99 godina, počeo je izgradnju
hotela, kazina i diskoteke.
Plan
je bio da to bude mjesto za izraelske turiste i kockare, ali kako nije imao
para da završi investiciju od 20 miliona dolara, objekat je prodao Draganu
Dudiću zvanom Fric, čovjeku Darka Šarića.
– Vjerujem
da Radulović u to vrijeme nije ni znao ko su Darko i Duško Šarić.
Pretpostavljam da je Radulović samo logistički učestvovao u nekom Šarićevom
poslu – smatra Ćatović.
Naši
sagovornici, naime, tvrde da je Rodoljub Radulović bio poslovni čovjek i da je
radio sa tuđim parama, pa tako i sa čekovima kompanija braće Šarić.
Milorad
Marjanović sa Radulovićem se vidio posljednji put na svadbenom veselju u maju
2011. u restoranu „Prestiž“, kada je ovaj udavao ćerku Jelenu za jednog srpskog
momka sa Floride. Priča da ga je poslije najave policijske istrage nagovarao da
se preda policiji, ali je Radulović odgovorio da se boji zatvora „i da bi
radije umro, nego da robija“.
Od
naših sagovornika nismo dobili odgovore na pitanja da li je Rodoljub Radulović
bio državni biznismen i finansijer nekih beogradskih stranaka, koliko je bio
blizak službama bezbednosti, kakve je kontakte imao 2008. sa Ivicom Dačićem, gdje
je trošio novac zarađen kod braće Šarić i zašto je progonjen u Rusiji, SAD,
Srbiji i Grčkoj?
Radulović
je, inače, osnovao dvadesetak firmi u Rusiji, Americi, Srbiji, Crnoj Gori,
Grčkoj i Južnoj Americi, ali uglavnom nije redovno plaćao račune, niti
otplaćivao kredite, pa mu je imovina zaplijenjena u Njujorku, Moskvi, na
Floridi.
Ruse
i Amerikance je oštetio za najmanje 20 miliona dolara. U Srbiji je u leto 2011.
optužen za krijumčarenje 1,8 tona kokaina svojim brodom iz Južne Amerike do
Evrope.
Dok
mediji tvrde da se Miša Banana skriva u Španiji, u svojoj kući kod Marbelje,
prijatelji i rođaci kažu za „Novosti“ da Rokija nisu vidjeli od maja 2011, ali
nisu rekli kada su se posljednji put čuli telefonom sa Radulovićem, koji je
spremio pismo za srpsku javnost i premijera Ivicu Dačića.
U
povjerenju nam je govoreno da je „Roki odlučio i da se pojavi na sudu u
Beogradu, jednog dana… Ako do tada bude živ“.
Novosti/Frontal
