Kakvi
su planovi kluba u narednom periodu?
Planovi kluba u narednom
periodu su vezani za ishod završnice lige. Ukoliko uđemo u Premijer ligu Bosne
i Hercegovine, neophodno je da se pojačamo sa nekim igračima. Ja svake godine
imam mnogo poziva, mailova, jer ima dosta ljudi koji bi došli ovdje da igraju,
zbog grada, kluba i mene lično, ali finansije su tu prva stvar i problem. Pošto
mi trenutno nemamo para za tako nešto, onda ne možemo ni da razmišljamo o tome.
Sve zavisi koliko će proračun budžeta grada biti za odbojku i da li ćemo
uspjeti da nađemo neke sponzore. U slučaju da ostanemo u ovoj ligi, ne vjerujem
da će se išta promijeniti. Za ovu ligu ovakav sastav igrača je savim dovoljan.
Dovoljno govori činjenica da smo samo jednu utakmicu izgubili ove godine.
Vjerovatno će doći do nekih promjena u smislu da će nam se priključiti neki
mlađi igraci, iz okoline Banjaluke, ili neko od momaka ko dolazi studirati
ovdje.
Ko
čini klub u ovom trenutku? Uprava?
Klub u ovom trenutku čine svi
ljudi koji su nekad ili još aktivno vezani za odbojku. Uprava kluba je
sastavljena od ljudi koji su nekad igrali i od trenutnih igrača kluba, tj. nema
nikoga mimo nas odbojkaša. Tako smo dogovorili još prije tri godine kada sam
preuzeo ulogu trenera, da će tako biti dok se ne promijeni situacija u klubu.
Tačnije, tek kada se pojave ljudi koji su zainteresovani da ulažu u odbojku i u
ovaj klub, tada možemo da razmišljamo i o rekonstrukciji uprave.Trenutno je ovakvo stanje najbolje jer jako brzo rješavamo sve stvari po pitanju
papirologije i administracije zato što smo mi, prije svega, svi prijatelji,
tako da nema zavlačenja, nejavljanja i slično. Kad nema para, ovako je bolje –
kad bude para, vjerovatno će biti drugačije, potrudićemo se da zadržimo taj
odnos kao i do sada inadam se da će doći do toga jednog dana.
Kakva
je atmosfera među igračima u OK „Borac“?
Atmosfera među igračima je
stvarno odlična i ko god dođe na utakmicu i ko ih zna mimo dvorane, zna da oni
većinu vremena provode zajedno, da se druže. Nema nikakvih problema, niti ih je
bilo u ove 3 godine koliko sam ja trener. Bilo je nekih sitnica -na primjer,
ako je neko imao loš dan zbog škole ili fakulteta, ali da je bilo nekih
problema između njih, onih međuljudskih, to ne.
Da
li OK „Borac“ ima mlađe kategorije I koliko su vam važne?
Imamo mlađe kategorije, sve
uzraste, i s njima radi Mišo Marijanović. Tu smo takođe imali problem oko
mjesta održavanja njihovih treninga, ali smo to uspjeli riješiti uz pomoć škole
„Dositej Obradović“ u Obilićevu.Oni tamo treniraju, ali je sve to nedovoljno za rad s mlađim
kategorijama.Trebalo bi nam bar još 3-4 termina mimo toga. Drugi problem je
brojnost djece, jer za većinu muške djece, odbojka nije na prvom mjestu. Ako ne
uspiju nigdje, onda probaju da vide kako je to u odbojci. Većina ih prvo ide u
fudbal, svi koji malo izrastu kad su mlađi već ih je neko pokupio u košarku,
oni koji su malo jači, odu u rukomet, tako da je jako sužen izbor. Nešto od te
djece dođe preko školskih takmičenja u odbojci. Ima slučajeva da neko od tih
klinaca ozbiljnije počne trenirati, ali to je sve mali broj. Imamo kadete i
juniore, rade trenutno zajedno, i pionire, s kojima se pokušava posljednje dvije
godine. Ima ih sve ukupno oko 30. Takmičimo se u kadetskoj i juniorskoj
konkurenciji, tako da po ekipi sigurno ima 12 igrača.
Da
li u Banjaluci postoji “rasadnik talenata”?
U Banjaluci ne postoji „rasadnik
talenata”, što je jedan od velikih problema. Prije je po školama bilo tako da
je u svakoj školi bio nastavnik koji je forsirao određenu granu sporta. Na
primjer, škola “Ivo Andrić” je imala rukometnog nastavnika, odakle je većina
rukometaša koja se pojavljivala kasnije. U drugoj školi je bila nastavnica koja je forsirala odbojku iiz
te škole je došlo najviše odbojkaša. Sada tog nema, sada se nastavnicima ne da trošiti vrijeme na to, i
čuo sam da većina njih čak traži i finansijske nadoknade za to.Problem je što
djeca iz osnovnih škola pomalo probaju sve sportve, ali niko ništa konkretno i
onda uđu u srednju školu kada ih već počnu interesovati druge stvari, izlasci i
ostalo. Zato uopšte nema toliko djece koja se bave sportom. A drugi problem je
što i ta djeca koja odluče da probaju neki sport, moraju da plaćaju članarine.
Kod nas su cijene i najpovoljnije, članarina je 25-30 KM, dok je kod ostalih i
do 40, 50 KM. Sad su postale aktuelne
teškole sportova i to je otišlo na stranu ličnog interesa, tj. da se zarade
nekakve sitne pare. Nemoguće je zaraditi puno para na članarinama, ali to je
osnovni razlog. Ne vodi se više računa o talentima, već da što više djece
trenira i da bude što više članarina, da se zaradi.
Gdje
OK „Borac“ trenira? Da li ste zadovoljni uslovima?
OK „Borac“ trenira u dvorani „Obilićevo“,
zato što smo u ligi Republike Srpske. Prošle godine kada smo igrali u Premijer
Ligi trenirali smo dva termina u dvorani „Borik“, tri u dvorani „Obilićevo“. Utakmice
smo takođe igrali u dvorani „Borik“. Uslovi u dovorani „Obilićevo“su zadovoljavajući.
Najbitnije je da su dvorane tople, čiste i uredne – imamo toplu vodu za razliku
on nekih prvoligaša koji nemaju ni tuševa, ni grijanja.
Kakve
su posjete vašim utakmicama?
Posjete na utakmicama su bile
prilično dobre. Vezane su za uspjeh. Kako smo mi dobro igrali, tako su i
posjete bile veće. Kada smo ušli u Premijer ligu ispočetka je sve bilo ok, ali
kako su se gubile utakmice, tako je i posjeta opadala. Sad je opet standardna posjeta,
polovina dvorane „Obilićevo“ bude popunjena, što je u redu ako poslednje tri godine
gledamo. Dođe dosta naših prijatelja, rodbine i ostalih ljubitelja odbojke.
Koji su najveći
problemi/izazovi odbojke i sporta u Banjaluci?
Najveći problem što se tiče
odbojke je i najveći problem svih sportova, a to su finansije. Odbojka se u
gradu Banjaluka tretirameđu ostalim sportovima. Postoji 1. i 2. kategorija po
10 klubova i ostali sportovi. Čitava odbojka je među ostalim sportovima, ne samo
OK „Borac“.
Kada dođe do finansiranja,
klubovi od interesa za grad, kako oni kažu, kao FK „Borac“ i KK „Borac“, imaju
posebne cjenovnike iposebne količine se odvajaju za njih, a mi smo u budžetu za
ostale sportove.
Mi i ostalih 150 klubova dobijemo
taj dio budžeta. Recimo, prošle godine čitav odbojkaški sport je dobio 30
000KM, a imaju 4 kluba u Banjaluci. Dok se taj odnos ne promijeni, biće ovako
kako jeste. Sponzori se jako teško nalaze i situacija je takva da niko ne želi da
baca pare. Dok se ne promijene načini finansiranja sporta od strane grada
Banjaluka i Ministarstva porodice, omladine i sporta, i treće što bih ja stavio
na prvo mjesto, dok se ne promijeni zakon o sportu, neće biti poboljšanja u
odbojci i sportu uopšte. Dok se ne naprave neke vrste povlastica za firme koje,
što se pominje već par godina, na primjer, da pojedine firme koje učestvuju u
finansiranju sporta budu oslobođene plaćanja dijela poreza, ili da dio para
koji ide od lutrija ili kladionica da se
odvaja za sport… Bilo je tu puno
prijedloga, ali nijedan nije realizovan. Dok smo mi svi tretirani kao udruženje
građana, to je jako teško.
Imate li podršku od ministarstva, države, sponzora?
Od Ministarstva porodice,
omladine i sporta u posljednje 3 godine smo dobili 1000 KM, na račun naših
troškova.Od države nismo ništa. Sponzori su nam uglavnom naši prijatelji koji
imaju firme.
Da li smatrate da zaslužujete
veću medijsku pažnju?
Niko ne zaslužuje neku
medijsku pažnju dok ne napravi nešto veliko, a to nešto se ne može napraviti
zbog gore navedenih problema. Ne može se ni pričati o tome i bilo bi lijepo da
je nas više po novinama, ali dok ne praviš neke rezultate nema ni razloga da
budeš. Kada bi imali veći budžet, tada bi imali i bolje rezultate, ušli u Premijer
ligu, pa napredovali do vrha tabele, pa što da ne i ulaska na evropsku scenu, a
s tim bi došla i medijska pažnja.
Karijera
Saše Rendića?
Kao najbolji igrač Republike
Srpske iz Banjaluke odlazim u Beograd u „Zvezdu“, tamo sam bio godinu dana. Zatim
u „Budvansku rivijeru“, gdje je klub uz moju pomoć i još par novih igrača iz
druge lige prešao u prvu, zatim bili među 4 ekipe i treću godinu za redom bili
osvajači kupa. Iz Budve sam otišao u Sloveniju, u Bled. Ekipa je bila prosječna
i plan je bio da budemo među 4, a mi smo te godine bili prvaci države. Nakon
toga u „Salonit“, takođe u Sloveniji. Nakon toga sam otišao u Holandiju gdje sam
proveo 5 godina. Ekipa je u tom periodu bila u vrhu, ali nismo uspjeli osvojiti
prvo mjesto. Posljednje dvije godine sam proveo u Francuskoj, u Nici.
Ja nisam imao želju da budem
trener. Moja lična želja je bila da, kada se vratim u Banjaluku, radim sa
klincima. To mi je interesantno. Ali pošto je tada situacija s Borcem bila loša,
pred raspad kluba, momci su me molili mjesec dana da počnem da radim s njima,
jer su imali želju da naprave nešto ozbiljnije. Uz pomoć mojih kolega, uspjeli
smo da opstanemo, i dalje se borimo. Najviše bih volio da sve funkcioniše u
klubu kako treba, da imaju dovoljno novca, da igraju Premijer ligu, a da se ja
posvetim klincima.
(Frontal)
