U toku su probe za novu predstavu „Art“ u Gradskom pozorištu Jazavac?
Početkom prošlog
mjeseca počeli smo rad na predstavi ART čija će premijera biti 28. aprila u
Gradskom pozorištu Jazavac. Rađena je po tekstu Jasmine Reze i u režiji
Slobodana Perišića, a igraju i moje kolege Boris Šavija i Branko Janković. Ovo
je sigurno podjela koja obećava dobru predstavu. Gradsko pozorište Jazavac ovom
predstavom nastavlja rad i potenciranje ideje da sarađuje sa domaćim
stvaraocima: scenograf je Marko Bilbija, kostimograf Jelena Vidović, kompozitor
Petar Bilbija, lektor Milorad Telebak, a dizajn promotivnog materijala radi
Saša Đorđević.
Sve ovo ne bi
bilo moguće bez onog što nam većina novinara izbaci kad govorimo o predstavama
– podrške ljudi koji u ovom vremenu kad svi bježe od kulture kao đavo od krsta
pomažu naše predstave – prije svih Mikrofina, Metromedie i Grada Banjaluka.
Na koji način ste doživjeli i kako gradite ulogu
u ovoj predstavi?
ART
je sad već čuveni komad koji je preveden na desetine jezika. Igran je i u
Srbiji i ja još pamtim tu predstavu iako sam je gledao prije petnaestak godina.
Komad govori o prijateljstvu trojice ljudi koji dolaze u sukob oko jedne slike.
Njihovo prijateljstvo u tom trenutku dolazi pred jedan test. Ja igram jednog od
njih trojice, čovjeka sa maskom tvrdoglavog tradicionaliste, a u suštini je to
jedan tip koji se boji da ne ostane sam. Sve ovo reditelj Slobodan Perišić
postavlja kroz jednu veoma duhovitu prizmu tako da će se publika sigurno
prepoznati u mnogim situacijama i replikama ove predstave.
Po čemu je za vas
specifična predstava „Art“ i koliko vam je bliska tematika?
Nakon
dugo vremena radim nešto što me istinski zanima. Tema o kojoj govori ova
predstava meni je bliska jer sam i sam u nekim godinama kad moji prijatelji i
ja sami krećemo nekim svojim putevima, dolaze brakovi, djeca, novi
poslovi…neki odlaze zauvijek. S druge strane, postoji i jedna stvar koja mi
je značajna na širem planu. Gradsko pozorište Jazavac u poslednjih nekoliko
godina radi u otežanim uslovima. Zajedno sa svim kolegama koji rade na ovoj
predstavi i osnivačima Jazavca prihvatili smo se ovog posla sa entuzijazmom ne
želeći da dozvolimo da se u ovo vrijeme kad se za kulturu brine samo
deklarativno ugasi jedna pozorišna scena u našem gradu koji ima skoro 300.000
stanovnika i samo jednu večernju pozorišnu scenu. Evropski prosjek je jedna
scena na 50.000 ljudi. Po meni, ovakve pozorišne kuće koje su koncipirane po
principu trupa su budućnost pozorišta.
Koliko je saradnja sa
velikim imenima naše glumačke scene doprinijela razvijanju vaših glumačkih
sposobnosti?
Sigurno
da je to iskustvo imalo pozitivan uticaj na mene. Bilo je tu divnih i velikih,
plemeniitih ljudi. Ali i onih drugačijih. Meni je bitniji uticaj ljudi sa
kojima radim svaki dan, sa kojima sam odrastao, završavao akademiju i
svakodnevno preispitivanje i razgovor sa njima. Moj kod je duboko u Krajini. Da
se razumijemo, dragocjen je uticaj svih impulsa koji dolaze sa raznih strana,
ali dok ih ja ne propustim kroz sebe, oni nemaju značaj za mene.
Postoji li trenutak
koji smatrate presudnim za svoju karijeru?
Trenutak
kad sam dao ostavku na mjesto umjetničkog direktora Narodnog pozorišta RS. To
je trenutak kad sam, po mom mišljenju, stao u odbranu mog posla i profesije ne
želeći da idem protiv njih. Za mene je Narodno pozorište RS drugi dom i nisam
htio da jedan uspješan period na koji sam ponosan uprljam na bilo koji način. Nakon
toga, osjećam se puno slobodnije i imam puno više vremena da se posvetim
isključivo glumi.
Na koju ulogu ste
najviše ponosni?
Činim sve da budem ponosan na
svaku koju radim. Nekad mi uspije, nekad ne.
Ako se osvrnete na
pozorišnu i ukupnu kulturnu scenu Banjaluke, kako je ocjenjujete?
Što
se pozorišta tiče, jedino što je dobro jeste pojava više formalnih i
neformalnih trupa koje se bave pozorištem kao i konstantan rad i borba onih
koji već egzistiraju (DIS, Studentsko pozorište). Izdvojio bih Nevid Teatar
koji je nešto sasvim novo za naše prostore. Nadam se da će ekipa koja stoji iza
ove priče istrajati. Odnedavno se u Banjaluci organizuju i stand up večeri sa
domaćim komičarima. Sve su to stvari koje treba podržati. Imam osjećaj da je u
gradu svakog dana sve više bendova koji ozbiljno rade. Za razliku od drugih
većih gradova u okruženju, čini mi se da nedostaju umjetničke organizacije koje
bi zahtjevale više prostora i sredstava za rad svojih eventualnih članova. Ono
što je za pohvalu da naprimjer, na Starčevici postoji galerija (mada nam je
bitnija nova škola), pozorište u Mejdanu, biblioteke u više naselja, prostor za
mlade u Novoj Varoši…
Iz vašeg ugla, koliko
se daje šanse mladim glumcima u Banjaluci?
Akademija
upisuje glumce svake druge godine, a u RS imate tri profesionalna pozorišta:
Narodno, Dječije i odnedavno prijedorsko pozorište. Godišnje ode u penziju
jedan ili dva glumca, a u jednoj klasi izađe po osam novih u prosjeku. I? Kuda
sa mladima? Pritom, studenti su većinom djeca koja su došla iz Srbije i ne pada
im na pamet da idu u manje gradove u RS i da se tamo bore. I ja ih ne krivim,
oni traže najbolje za sebe. I tu dolazimo do odgovora na vaše pitanje: nema
mjesta za mlade, šansa se daje neselektivno, redom ili prema ličnim simpatijama
kad je riječ o pozorištima. Ne bi me čudilo da uskoro zažive i privatne
Akademije koje školuju glumce…Postavlja se pitanje zbog koga postoji
Akademija: zbog profesora ili studenata? I zašto niko neće da se pozabavi tim
pitanjem već godinama?
Možete li izdvojiti
neku predstavu, u kojoj vam je bilo najdraže glumiti?
Ima
nekoliko predstava koje su mi značile kao čovjeku i kao glumcu. Neke od njih su
još žive kao npr. Krivica, Kuhinja, Narodni poslanik, a neke više ne igraju:
Gospođa Olga, Gospođica Julija, Kući, Gavrilo, Balon od kamena…Drage su mi
uspomene na ljude sa kojima sam radio te predstave i teme koje su se obrađivale
u tim predstavama.
(Frontal)
