Beograd u svjetskoj zajednici pronalazi puno pažljivih slušalaca kada se žali da “nije imao izbora” već da poklekne pred navaljivanjem EU, i da, šta god da se dogodi, nikad neće priznati “protivzakonito” otcjepljenje Kosova. Obratite pažnju na pažljivo birane riječi predsjednika Tomislava Nikolića kada opisuje sporazum kao "jedini mogući način da se Srbiji garantuje da Kosovo nikad neće biti država prihvaćena u Ujedinjenim Nacijama”.
To je najvažnija činjenica za Srbiju, i, kao diplomatska činjenica, vrlo je dobra činjenica. Čak iako je Kosovo država “prihvaćena” od strane mnogih zemalja, Kosovo nikad, ujbeđuje on, (Kroford misli na na Nikolića, prim.nov.) neće biti priznato kao punopravna članica međunarodne zajednice bez pristanka Beograda. Osim ako se Rusija i Kina ne slože, Kosovo neće ući u UN kao normalna zemlja kao što su uradile sve ostale zemlje bivše Jugoslavije.
To znači da Kosovo najvjerovatnije neće ući u svjetske sportske organizacije i u većinu međunarodnih organizacija. Ono će se nalaziti u svojevrsnom statusu zone sumraka, priznato od otprilike polovine zemalja na svijetu, ali ne i od one drugep olovine, uključujući neke od najmoćnijih zemalja izvan zapadnog bloka. Palestina, koja je danas priznata od strane preko 130 država, nalazi se u sličnom položaju, pri čemu je većina zemalja koje su priznale Kosovo na suprotnoj strani.
Kosovo se, u međuvremenu, nada da će srpski pristanak ovog puta pomoći da se Kina, Rusija, Indija i Brazil ubijede da Srbija odustaje od borbe – zbog čega bi te zemlje bile protiv priznavanja Kosova kada čvrst stav Srbije popušta?
Mislim da Kosovo neće dobiti mnogo na putu priznavanja od strane međunarodne zajednice poslije potpisivanja ovog sporazuma. Zašto? Zato što velike zemlje koje se protive priznavanju Kosova uopšte ne zanima problem Kosova i Srbije. Oni svoj stav zauzimaju na osnovu ideje da se međunarodne granice ne mogu mijenjati kako se Zapadu prohtije (dokle bi to dovelo?) i zbog toga nije loše suprotstavljati se Zapadu. S druge strane, što se više protivite, to ćete prije dobiti nešto zauzvrat ako eventualno promijenite mišljenje!
Kako bilo, uskoro počinje cirkus na nivou lokalnog simbolizma. Jedna je stvar složiti se da će Priština ubuduće imati krajnju odgovornost za ono što se dešava na sjeveru Kosova i da će držati ljude pod svojom kapom samim tim što će zaposlenima u javnom sektoru isplaćivati plate. Potpuno je druga stvar je očekivati da će ti zaposleni Srbi držati sliku kosovskog predsjednika u kancelarijama, ili nositi kosovska obilježja ili na bilo koji drugi način pozdravljati simbole kosovskih vlasti i legitimiteta.
I to će se tako razvlačiti i razvlačiti.
Poenta je da, ukoliko i dokle postoji dogovor Beograda o kosovskoj nezavisnosti, čitava ideja pridruživanja Srbije i Kosova Evropskoj Uniji završava se ili u potpunoj pat-poziciji, ili će doći do nekog novog nedokuvičog i inventivnog diplomatskog rješenja.
(Blic/Frontal)
