izvor: RTS/Frontal
U dokumentu koji
je nazvan "Izbjegavanje Armagedona", NSA navodi da je Staljin bio odlučan
da po svaku cijenu uništi Tita i "njegov otpadnički komunistički režim".
Tito je povukao
nekoliko poteza koji su razbjesnijeli Staljina, a kap koja je prelila čašu bio je
Grčki problem i Titova pomoć (oko 10.000 "dobrovoljaca"), komunistima
koji su se borili u toj zemlji.
Staljin je Titu
poslao pismo kritikujući "Grčku liniju", smatrajući da komunisti u Grčkoj
nemaju nikakve šanse zato što Atinu podržavaju Sjedinjene Američke Države,
"najmoćnija država na svijetu".
Pošto je Beograd
odbio da popusti, Staljin je zahtijevao oštru kaznu. Osim izbacivanja iz Informbiroa,
Sovjeti su započeli zajedljivu propagandu proglašavajući Tita i njegovu vladu za
"špijunske grupe", odane američkom i britanskom imperijalizmu.
U Sovjetskom
bloku počele su "čistke" Titovih saveznika, a najtemeljnije u Mađarskoj,
prvoj liniji uz jugoslovensku granicu.
Na taj način
počeo je "obavještajni rat epskih proporcija" između Jugoslavije i Sovjetskog
saveza.
I Tito je nastojao
da oslobodi svoj režim prosovjetskih elemenata, te je počeo čišćenje partije, vojske
i tajne policije poznat kao "lov na izdajice" koje je nazivao "ibeovci",
piše u dokumentu NSA, čiji autor i poreklo nisu poznati ali stoji i napomena
da iznijeta mišljenja nisu i službeni stav Agencije.
U dokumentu se,
potom opisuje propagandni rat između dvije države i partije i navodi da je vojna
akcija Staljina djelovala je kao realna opcija "pošto su subverzije i
sabotaže propale".
To su potvrdili
i izvori koji se pominju u dokumentu. Jedan od njih je i mađarski dezerter general
Bela Kiralj.
Prema njegovim
riječima, Mađarska narodna armija trebalo je da probije jugoslovensku odbranu u
Vojvodini. To bi otvorilo vrata ka Beogradu koji je trebalo da zauzmu sovjetske
oklopne trupe.
Uništenje Jugoslavije
je postalo glavni razlog postojanja "armija satelita" (vojske Jugoslaviji
susjednih država tzv. Istočnog bloka), a propaganda u tim državama bila je izuzetno
jaka.
Namjera mađarske
vojske, kako je objasnio general-pukovnik Mihalj Farkaš, bila je da se suprotstavi
"agresiji titoističkih bandita protiv svete teritorije naše socijalističke
otadžbine".
Specijalne jedinice
u susjednim zemljama
Sovjeti su uskoro
oformili specijalne borbene jedinice, uključujući i tri internacionalne brigade
u Mađarskoj, Rumuniji i Bugarskoj, opasno prijeteći Beogradu.
Visoke položaje
u tim jedinicama zauzimali su jugoslovenski emigranti, a pogranični incidenti postali
su veoma učestali.
To je doprinijelo
tome da se za sukob zainteresuje i Zapad. U avgustu 1950. godine procjene CIA bile
su da bi jugoslovenska armija imala šanse protiv trupa Rumunije, Mađarske i Bugarske.
Međutim, prisustvo
šest sovjetskih divizija u tim armijama, značilo bi poraz Jugoslavije.
Otuda je CIA
zaključila da jugoslovenski otpor zavisi od stepena i brzine zapadne pomoći, a pojedini
senatori su upozoravali da bi "sovjetski napad na Jugoslaviju lako mogao da
predstavlja uvod u treći svjetski rat".
Kako bi spremile
jugoslovensku vojsku za rat, Sjedinjene Države su stvorile šemu pomoći. U godini
poslije invazije na Koreju, Vašington je obezbijedio 77,5 miliona dolara pomoći
za Beograd. Do sredine pedesetih godina, vojna pomoć je ukupno iznosila pola milijardi
dolara.
U junu 1951.
godine, general Koča Popović je posjetio Vašington radi zajedničkih vojnih planiranja.
Na prvu loptu, pomoć Vašingtona Beogradu bila je neočekivana.
Prije razlaza
sa Moskvom, radikalni režim u Beoradu bio je u zapadnim medijima ozačen kao sovjetski
satelit broj jedan, a odnosi između Jugoslavije i SAD su bili napeti.
Ipak, zbog sovjetske
prijetnje, stvari su se promijenile. U septembru 1951. godine obavještajna zajednica
Sjedinjenih Država, već je označila Jugoslaviju kao vrijednu i pouzdanu branu od
Sovjetskog Saveza.
Zapad računao
na Jugoslaviju
Specijalni CIA
projekti razvoja za 24 mjeseca računali su na Jugoslaviju kao buduću NATO članicu,
uz Grčku, Tursku i Španiju, što bi bilo glavno pojačanje alijansi za eventualni
rat protiv Sovjetskog bloka.
Zaključeno je
da je sovjetska invazija na Jugoslaviju veoma vjerovatna i da bi mogla uskoro da
se ostvari. Iz NATO perspektive, Jugoslavija je služila kao štit za ranjivu Italiju
i Grčku.
Planovi su išli
toliko daleko da je u septembru 1951. godine Vrhovna komanda saveznika u Evropi
naredila da će Italija biti branjena na rijeci Soči, koja je velikim dijelom bila
na jugoslovenskoj teritoriji.
Uprkos velikoj
vojnoj pomoći koju je Zapad pružao Jugoslaviji, strah od sovjetske invazije rastao
je u zemljama NATO. U februaru 1951. godine britanski vojni vrh je objavio da će
sovjetski napad na Jugoslaviju dovesti do trećeg svjetskog rata. I Vašington je
smatrao da bi napad na Jugoslaviju mogao biti uvod u globalni rat.
Pošto NATO nije
bio u stanju da ostvari prednost kada je riječ o konvencionalnom naoružanju, opcija
nuklearnog oružja često je bila spominjana. U nedjeljama poslije invazije Koreje,
Vašington je prihvatio opciju da iskoristi nuklearno oružje kako bi odbranio Jugoslaviju.
To bi svakako proizvelo i odgovor s druge strane i teško da bi bilo moguće izbjeći
"nuklearni rat".
Američki uspjeh
u Koreji odvratio Sovjete
Ipak, dugo očekivani
sovjetski napad nikad se nije desio. Prema generalu Kiralju, završne pripreme za
napad na Tita kulminirale su u toku američke invazije na Koreju.
Ali razvoj događaja
na Korejskom poluostrvu je bio neočekivan za Sovjete. Moskva je rezonovala: Ako
je Amerika uložila takav napor kako bi spasila Koreju, kako će se onda angažovati
da spase strateški važnog Tita?
Zbog toga je
Staljinova spremnost da izazove svjetski rat, čak nuklearni rat, slabila, a planovi
za invaziju su odloženi. Prema Kiraljevim riječima, američka jaka odbrana Južne
Koreje odvratila je Staljina od invazije.
Pošto su planovi
o invaziji stavljeni po strani, Staljin se ponovo vratio planovima za ubistvo Tita.
U posljednji
plan o Titovom ubistvu bio je umješan sovjetski ilegalac Josif Griguljevič, poznat
kao "Maks", koji je bio zadužen za prvi neuspješan atentat na Trockog.
Griguljevič je trebalo da ubije Tita otrovnim gasom.
Prema Pavelu
Sudoplatovu, ekspertu MGB-a, to je bilo veoma naivno i djetinjasto. I nikada se
nije dogodilo. MGB, preteča KGB-a, šalje 1. marta 1953. godine izvještaj Staljinu
u kome objašnjava da "Maks" nije poslat u Beograd.
To bi mogao biti
posljednji izvještaj koji je Staljin ikada pročitao, pošto je, narednog dana umro
od moždanog udara. Njegova opsesija Titom trajala je do posljednjeg trenutka.
