Tekst i foto: Mišo VIDOVIĆ
Ovo potvrđuje i informacija da će momci
iz „Dajak kluba“, 1. septembra ponovo organizovati i ultramaraton-vožnju od
sjedišta kluba u Boriku, pa sve do kanjona Tijesno. Znači tradicija se
nastavlja, a sve sa ciljem, kao i prethodnih godina, da što više učesnika
završi ultramaraton i na taj način još jednom doprinese očuvanju tradicije.
Nije nimalo lako uzvodno „uzgurati“
čamac na „relaciji“ dužoj od deset, a kraćoj od dvadeset kilometara, kako prošle godine „izmjeri“ jedan od učesnika, ali pouzdano tvrdim da su on,
kao i ostali, odradili ultramaraton bez problema. Važno je učestovati, nije
važno pobijediti, vjerovatno će biti
deviza i ovogodišnjeg ultramaratona, pa
sretno i uspješno.
A kako je to izgledalo proteklih
godina, može se vidjeti iz fotografija uz ovaj tekst: Polazak je ispred
klupskih prostorija u Boriku, gdje se
momci u u opuštenoj atmosferi dogovaraju i vrše posljednje pripreme. Vozi se
uobičajenom rutom do Gradskog i Zelenog mosta, pa sve do Mlinova. Na Mlinovima
prvo iskušenje, u čijoj ljepoti
posmatrač sa strane može uživati, ali je za onoga u čamcu, potrebno i snage,
ali i umještnosti i tehnike, pa i poznavanja „terena“ da ih se savlada. Dogodi
se da u želji „pobjede“ nad rijekom i njenim brzacima i bukovima bude i
ispadanja iz čamca, ali na kraju svi polože ovaj prvi ozbiljniji test na putu
prema cilju. Slijedi vožnja do Slapa,
gdje se čamci na rukama „prebace“, kratak odmor i nastavak prema kanjonu Tijesno. Iako
sam proteklih godina bio u ulozi posmatrača sa obale-uglavnom ih ispratim do
Slapa i pokušam što više detalja zabilježiti fotoaparatom, odgovorno tvrdim
da za učesnike ultramaraton
predstavlja svečano finale finala na
kraju svake sezone. Za vjerovati je da će tako biti i ove godine, i da će momci
iz „Dajak kluba“ na najbolji mogući način završtiti i ovu sezonu.
Elem, podsjećanja radi svojevrsni
ultramaratom prije dvadeset i tri godine (1990.) organizovala je i grupa Banjalučana, takođe istinskih
ljubitelja Vrbasa. Sve je to snimljeno i kasnije „pretvoreno“ u dokumentarni
film „Dajakom u kanjon Vrbasa“, autora Dževada Jakupovića i Faruka Priliplije. Takođe,
mladi kolega novinar RTRS-a Igor Ninković, jedne godine sa kamerom u čamcu, od
početka do kraja, pratio je momke iz „Dajak kluba“ na njihovom
ultramaratonskom pohodu, i nastala je je takođe jedna dokumenatarna priča. Svakako
da ovdje treba pomenuti još jednog mladog kolegu – Sinišu Žigića, koji je 2007.
godine realizovao vrlo zapaženu dokumentarnu priču „Zapisano dajakom“. Naravno,
unazad nekoliko godina i druge kolege novinari i snimatelji bilježili su, ne
samo događanja u i oko ulatramaratona, nego i sva druga obilježja i „biografije“ vrbaskog dajak čamca. Osim domaćih,
video-priloge su snimale i emtiovale i tv-kuće iz regiona, ali i šire, a u
novinskim arhivama ostaće i brojni tekstovi i članci. Ovom prilikom pomenućemo
da vrbaski dajak čamac ima i „svoje“ dvije knjige: “Dajak-vrbaska lađa“, autora
dr Mirze Biščevića i „Dajak čamac simbol Vrbasa i Banja Luke“, autora Vojislava
Alvira. O ovim publikacijama svakako će biti više riječi u narednim nastavcima rubirke.
"Čamac je način života. To nije ni simbol, ni
suvenir, on se živi", ustvrdio je svojevremeno banjalučki fotograf Sloboda Rašić-Bobara.
Prije tri
godine priredio je izložbu “Dajak – Vrbaski čamac”. Ovom dokumentarnom izložbom Rašić je kroz
veliki broj fotografija “ispričao storiju” o čamcu. Čamac je, istakao je Rašić,
motiv njegove originalne fotografije i ono što ga je navelo da napravi izložbu
jeste što je čamac način života u Banja Luci i tradicija. Prvu fotografiju
čamca Rašić je “uslikao” prije više od trideset godina, a kuriozitet izložbe
bio je taj što je u muzej gdje se održavala izložba “dovezao” i postavio pravi čamac! On je zahvaljujući pomoći pojedinih prijatelja i zaljubljenika u
čamce i Vrbas, svojevremeno napravio nekoliko “malih” čamaca, maketa, ali i
oni su i na svoj način originalni. Istina,
Rašićevi čamci-makete nisu “sposobni” da se nose sa vrbaskim brzacima i bukovima,
pa ni da “voze” ultramaraton, ali su svakako dokaz da Banjalučani ne zaboravljaju svoju
tradiciju. I dok se momci iz “Dajak kluba” u trenutku dok nastaje ovaj tekst vjerovatno
pripremaju za još jednu “turu” prema kanjonu Tijesno (o čemu će biti pravovremene informacije), završio bih
ovaj tekst riječima koje je zapisao Banjalučanin Muho Pašalić:
“…Pjesma Vrbasa je ljeti obogaćena sa reskim
udarcima štice o kameno dno Vrbasa. Štica ili željezni vrh dajaka, montirala se
na kraju dajaka, dugoj motki, štafli kojom su se gurali čamci kroz brzake i
tihe Vrbasa. A jedan od najpoznatijih graditelja tih čamaca Hakija Ljubović, je
običavao reći za te ljepotane da su kao vrbin list na vodi. Na tim vrbinim
listovima su u vrhu često sjedile mnoge banjalučke ljepotice, dajakaši bi imali
običaj reći da bi im čamac ljepše izgledao…"

