izvor: RTS/Frontal
Nešto više od dvije decenije pošto je, uz pjevanje i igranje, najveći spomenik najvećem sinu naroda i narodnosti sa Trga partizana premješten iza zgrade muzeja, izbrisan iz imena grada, zadržavši se samo na ponekom putokazu, Josip Broz je ponovo među Užičanima.
U zahtjevu za rehabilitaciju i vraćanje na staro mjesto gotovo pet metara visokog vajarskog djela Frana Kršinića u prvim redovima je SUBNOR, za neupućene Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata.
"Mi njega moramo da vratimo, ne zato što mi to hoćemo već zato što to hoće narod", rekao je Zdravko Jakšić, predsjednik SUBNOR-a Užica. "Svaki dan me zaustavljaju na ulici i pitaju kad će biti."
Borci najavljuju da će to pokušati još jednom obraćajući se institucijama, a ako ne, slijedi skupljanje potpisa.
U prilog podršci je i u posljednjih dvadesetak godina najmasovnije obilježavanje dana Užičke republike, uz partizanske pjesme, petokrake i zastave, kraj spomenika vrhovnom komandantu, iza zgrade njegovog štaba iz 1941. godine.
Javnost se, istina, još spori oko Titove uloge i podsjeća na žrtve te jeseni. U nedostatku značajnih gradskih zbivanja, Užičani argumente "za" i "protiv" razmjenjuju na društvenim mrežama – pred kamerama su uglavnom saglasni.
Dok je bronzani Broz sada za turističke fotografije i povremeno cvijeće, a muzejska postavka se renovira, Užička republika će izgleda bolje proći – kao turistički brend. Za sada se našla u agencijskoj ponudi i na suvenirima.
Prva oslobođena teritorija poslije nacističke okupacije Jugoslavije, Užička republika, odnedavno je tema prvog užičkog hostela koji je već imao stotinu gostiju, uglavnom stranih, najviše Nijemaca.
"Imali smo prve goste, bračni par koji je došao na dva-tri dana a ostali su cijeli odmor, tri nedjelje", kaže Milan Blagojević. "Bračni par je iz Njemačke, gospođa je stjuardesa, a gospodin doktor."
"Muzej ili trg?" – užička priča koja se povremeno ponavlja, a da bi izjednačio staž na oba mjesta, Titu treba još osam muzejskih godina.
