izvor: media.ba
“Odavno nisam pročitala knjigu koja bi mi predstavljala otkriće kao što je
„Plitko: Šta internet čini našem mozgu“ , Nicholasa Carra (Knjiga je na našem
jeziku izašla u nakladi Jesenski i Turk, 2011. god u prevodu Ognjena
Strpića.). Otkriće u smislu da sve negativne promjene vezane za način čitanja i
pažnju koje sam primijetila na sebi otkako godinama svakodnevno koristim
internet i ne mogu da zamislim život bez njega, nisu nešto prolazno i benigno
nego dokazi za pravu biološku promjenu mozga.”
Žuna navodi da je sve ovo utoliko više što Carr nije jedan od onih internet
skeptika i sajber konzervativaca koji se protive sveopštoj virtuelizaciji i
digitalizaciji, već je pravi tehnofil.
On polazi od činjenice da medij nije pasivno sredstvo i razrađuje McLuhanovu
postavku da se ne radi samo o komunikacijskim kanalima koji nas obrskrbljuju
informacijama, nego nam i oblikuju proces mišljenja.
Na tom fonu knjiga istražuje razvoj
ljudskog društva od prvih tablica s klinastim pismom, preko ručno ispisane
pergamene, Gutenbergovih inkunabula do Twitter statusa od kojih svaka ima uticaja
na ljudski mozak.
Naime, ni 20 god. otkako je Tim Lee napisao program za Web, a već nam se
mozak znatno promijenio– sve više gubimo sposobnost linearnog/dubinskog čitanja/razmišljanja,
nismo u mogućnosti da se duže skoncentrišemo na sadržaj i teže nam je da
pročitamo bilo šta do kraja. Svi smo mi manje – više svjesni tih promjena, ali
nismo konsekvenci koji će one imati, jer u konačnici vode ka stvaranju jednog drugačijeg
ljudskog društva, zaključuje Žuna i dodaje da se ne radi tu ni o kakvoj
hipotetičkoj, distopijskog pretpostvaci, nego činjenici zasnovanoj na ustroju
mozga čovjeka koji čita mrežno, fragmentirane tekstove, ima rasutu pažnju – čovjeka
po mjeri gugla.
Shodno tome, već godinama svjedočimo promjeni tradicionalnih medija, a od
svih su najviše stradale novine. Ljudi ih kupuju sve manje iz godine u godinu i
taj broj će se još smanjivati. Zašto? Zato što naš mozak više ne želi ono što
nam nude linearne novine, on želi multimedijalnost i hiperlink. Sve veći broj
tradicionalnih novina se gasi i zadržavaju samo web izdanje, a one koje još
izlaze mijenjaju svoj izgled u odnosu na izgled web stranice.
Žuna navodi citat u kojem se ističe da su mnogi magazini izmijenili način preloma
tako da oponaša ili barem odražava utisak i način korištenja web-stranica.
“Članke su skratili, uveli su uokvirene sažetke i natrpali stranice
raznoraznim naslovima i podnaslovima tako da se lakše mogu samo prelistavati.
(…) Većina popularnih magazina danas je "krcata bojama, prevelikim
naslovima, ilustracijama, fotografijama i šokantnim citatima", piše
Michael Scherer u časopisu Columbia Jounialism Revieiw.
BiH, iako digitalno zaostaje za Zapadom, nije izuzetak. Danas imamo puno više slika,
više boja i ilustracija, više podnaslova koji presjecaju tekst, a članci su
puno kraći. Naslovi puno ‘skandalozniji’. Istovremeno, imamo medijskih portala
i novina više nego ikad.
Žuna ističe da redovno prati online medije i da se trudi se da
‘bookmark-iram’ svaki na koji naiđem, međutim svako malo me iznenadi neki novi.
“Čini mi se da se po kvalitetu i nivou pismenosti izjednačavaju oni nekad
‘ozbiljniji’ i oni ‘žući’ i bojim se da na kraju između njih ni neće biti
razlike u kvaliteti i vrijednost će se mjeriti brojem klikova i atraktivnosti
oglašivačima.“
Za kraj Žuna navodi istraživanje web naučnika Jakoba Niesena koje autor
navodi i koje pokazuje način na koji se oči kreću po online tekstu. Naime,
tekst s ekrana se ne čita red po red kao u knjizi, nego oči prelaze puno brže
po obrazcu koji podsjeća na slovo F (fast). Prema njemu, većina ljudi koji budu
čitali ovaj tekst će se na njemu zadržati svega nekoliko sekundi, tj. pogledaće
naslov, podnaslov, prve dvije-tri rečenice, slike i skenirati ostatak, kao što
bih sigurno i ja uradila.
