autor: Frontal
Kada se rodi dijete, prvo pitanje koje se
postavlja jeste ono koje se odnosi na pol: Da li je curica ili dječak?. A šta
ako nije ni jedno ni drugo? To je tema kojom se bavi dokumentarni film
Interseksualnost iz 2012. godine.
Novozelandski direktor filma Grant Lahud
je istakao da je bio iznenađen otkrićem koliko je zapravo pojava rađanja
interseksualne osobe česta, dok je ranije, kao i većina nas, smatrao da se radi
o vrlo rijetkom fenomenu.
Sama tema mu se nametnula od strane prve
osobe koja je na Novom Zelandu otvoreno priznala da je interseksualac Mani Brus
Mičel. Ona je uobičajena pojava u svome gradu Velingtonu sa svojom „kozijom bradicom“,
koju ponosno opisuje kao „moj moko“.
Namjera ovog dokumentarca jeste da uputi
gledaoca na postojanje i objašnjenje samog pojma interseksualnosti, a da kroz
priče onih koji su imali sudbinu da budu takvi rođeni se pokaže na koje sve
načine su se te osobe tretirale. Od toga da su odmah na rođenju bivale
operisane, da se njihovim roditeljima savjetovalo da se presele iz svoje
sredine, da su podvrgavani hormonskim tretmanima, pa i do onih nad kojima
nikada nije urađena ni jedna operacija, niti bilo šta drugo. U filmu se ističe
da se često dešavalo da ljekari pogriješe u prognozama pola koji će da bude
dominantan, pa se identitet djece mijenjao iz muško u žensko pa ponovo u muško
i obrnuto.
Prema podacima Interseksualne zajednice Sjeverne Amerike (ISNA), danas se rodi jedna
interseksualna beba na svakih 2000 novorođenih, odnosno beba kojoj nije moguće
po rođenju utvrditi tačnu polnu pripadnost.
Upravo iz razloga što ranije determinacije
pola djeteta ona su podvrgavana operacijama po rođenju, a prije svega kako bi
se zadovoljila uvriježena društvena norma o dvopolnosti ljudskog svijeta. Još
kada se tome pridodaju vjerska, i svaka druga vjerovanja.
Njemačka je prva evropska država koja je
zvanično kroz zakonska rješenja priznala interseksualne osobe. Naime od prvog
novembra ove godine omogućeno je da se u matičnim knjigama ne mora nužno birati
između dva pola, nego se to polje može ostaviti praznim. To omogućava
interseksualnim osobama da se same odluče za svoj pol onda kad za to dođe
vrijeme. I ako tada ne budu htjeli da se definitivno odluče, na to ih po
njemačkom zakonu niko neće prisiljavati. Ondašnji mediji su prenijeli da se
ovim zakonom rađa „treći“ pol.
Ono što je zajedničko za BiH i ostatak
svijeta, bilo da je to Njemačka, ili Pakistan (od 2010. u Pakistanu postoji jedan zakon koji ljudima s oba pola garantuje ravnopravnost s muškarcima i ženama. Prije donošenja tog zakona, interseksualne se osobe nisu smjele niti registrovati kao građani Pakistana) jeste nepostojanje ikakve evidencije o broju interseksualnih osoba.
U BiH
ustaljen medicinski pristup
U BiH je u prvih šest mjeseci ove godine
rođeno 14.249 beba prema podacima Agencije za statistiku BiH. Ako bismo išli sa svjetskim prosjekom jedan naprema
2000 to bi značilo da je među njima bilo sedam interseksualnih beba. Međutim
ovakav zaključak nije relevantan, jer BiH svakako može biti i iznad i ispod
svjetskog prosjeka. Ono što smo uspjeli saznati jeste da na Klinici za
ginekologiju i akušerstvo Kliničkog centra Banja Luka (KCBL) nikada nije rođena
“beba sa poremećajima polne diferencijacije”, dok su nam iz odjela za
endikronologiju i dijabetes sa Kliničkog centra univerziteta Sarajevo (KCUS)
rekli da se “rađanje interseksualne djece dešavalo, ali da se razlikuje lažni i
pravi interseks tj. hermafroditizam”. Dalje su naveli da je pravih hermafrodita
bilo malo, dva do tri.
Sam pojma hermafrodit se ranije koristio u medicini i literaturi, ali
je napušten i danas se ove osobe najčešće nazivaju interseksualne. Termini koji
označavaju poremećaj, akcentuju različitost i/ili abnormalnost takođe su u
većini zemalja odbačeni. U Australiji postoji i poseban status za
interseksualce. "Different", u prevodu drugačiji se može pročitati u
dokumentima nekih građana te zemlje.
Prije pet godina slučaj interseksualne bebe rođene u Bihaću je izazvao
veliku pažnju medija. Nju su roditelji odmah po rođenju napustili, dok je prema
navodima medija, ona imala dvije godine kad je 2009. na KCUS podvrgnuta
operaciji Pedijatrica dr Snježana
Hasanbegović je tada istakla kako je svaki slučaj interseksualnog djeteta
individualan, ali da je češća klasifikacija u ženski fenotip jer se, kako je
rekla, žensko spolovilo lakše i uspješnije rekonstruiše.
Ona je za naš portal rekla da se konačan pol djeteta određuje prema
genetskom polu, kao i mogućnosti dobre rekonstrukcije vanjskih i unutrašnjih
polnih organa, a sve bazirano na medicinskim protokolima iz referentnih
udžbenika. Dodaje i da s obzirom na medicinske dokaze o interseksualnosti da se
problem smatra čisto medicinski.
Ranije pomenuti dokumentarni film Interseksualnost značajnim dijelom se
fokusira na iskustva onih osoba kod kojih su takođe ljekari vršili operativne
zahvate, a da bi se u godinama kasnije utvrdilo da je osoba sklonija polu
suprotnom od onog što je medicina dokazivala.
O sudbini interseksualnog djeteta iz Bihaća na KCUS odlučivao je tim
ljudi kojeg čine genetičar, medicinski biohemičar, pedijatrijski radiolog, psiholog
kao i Etički komitet.
O sudbini interseksualne djece koja nisu napuštena od strane roditelja,
oni su ti koji odlučuju u njihovo ime.
U svijetu mnogi aktivisti i zagovarači poštovanja ljudskih prava operacione
zahvate prije odrastanja djeteta dovoljno da samo odlučuje o svome tjelesnom
integritetu nazivaju “polno sakaćenje”.
Terminološke zavrzlame
Prema riječima dr Nine
Marić, pedijatra – genetičara u Klinici za dječije bolesti KC BL rođenje
djeteta kod koga sa sigurnošću nije moguće odmah odrediti pol je ozbiljan,
složen i delikatan problem kako za roditelje tako i za ljekare.
Ona navodi da su ranije
su korišćeni nazivi “interseksualnost”, “hermafroditizam” i
“pseudohermafroditizam” koji su bili nejasni, zbunjujući i često pogrdni za
porodicu.
„Danas se poremećaji u
kojima izgled genitalija ne odgovara genetskom ili gonadnom polu osobe nazivaju
poremećajima polne diferencijacije (disorders of sexual development, DSD). Uzroci
takvih poremećaja su brojni i u ispitivanje se uključuju ljekari različitih
specijalnosti. Između ostalog, radi se određivanje kariotipa, hormonsko
ispitivanje, biohemijske analize krvi, ultrazvučne i po potrebi druge
dijagnostičke pretrage. Liječenje takvih poremećaja, u zavisnosti od uzroka, se
vrši hormonskom terapijom, a nekad je potrebna i hirurška intervencija. U ove
poremećaje se ne ubraja transeksualnost, jer transeksulanost podrazumijeva da je osoba uvjerena da pripada
suprotnom polu ali ne postoji poremećaj polne diferencijacije“, ističe Marić.
Interseksualnost se u medicini prvi put spominje u 19. vijeku, iako je kao pojava prisutna od davnih vremena. O
interseksualnosti se govori kao o abnormaliji i spolu novorođenčadi.
Termin koji se tada koristio, a danas se smatra arhaičnim i pogrdnim, je
hermafroditizam i pseudohermatofroditizam.
Predrag
Raosavljević, pomoćnik Ombudsmena za ljudska prava i šef Odjela za eliminaciju
svih oblika diskriminacije ističe da se prema stanovištu Svjetske zdravstvene
organizacije, interseks definiše kao kongenitalna anomalija reproduktivnog i
seksualnog sistema, dok je prema Savjetu Evrope ovo prirodna varijacija među
ljudskim bićima, a ne medicinsko stanje.
Ljudska vs. prava prema zakonu
Već je
spomenuto da se danas širom svijeta vodi borba aktivista da interseksualne
osobe budu prihvaćene kao takve bez da budu primorane na adaptaciju pola
ukoliko tako same izaberu. U vezi sa time one bi trebalo da imaju i jednake
uslove za život.
Od zemlje do
zemlje promjene se dešavaju, sporo i parcijalno. U BiH zakon ni na koji način
ne uviđa ili predviđa njihovo postojanje.
Institucija
ombudsmena nema nijedan predmet koji je vezan za pitanja interseksualnosti,
ali, kako kaže Raosavljević, poštuje pravo svakog lica na promjenu pola kako bi
se dovele u sklad fizičke seksualne karakteristike sa polnim identitetom.
„Ovu
mogućnost izričito predviđaju Zakon o matičnim knjigama, Zakon o jedinstvenom
matičnom broju i Zakon o ličnoj karti u Bosni i Hercegovini“, dodaje on i
ističe da Institucija ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine prati
razvoj međunarodnih standarda ljudskih prava u ovoj oblasti s ciljem primjene
istih na domaći pravni sistem.
Pored toga
što ovi pobrojani zakoni uređuju postojanje samo jednog ili drugog pola,
pedijatrica Marić kaže da Zakonom o zdravstvenoj zaštiti Republike Srpske nisu jasno
definisani postupci i procedure u slučaju rođenja djece s poremećajima polne
diferencijacije.
Vladana Vasić, koordinatorica programa
u Sarajevskom otvorenom
centru ističe da
nažalost zakoni u BiH apsolutno ignorišu postojanje interspolnih osoba, te ne samo da ni na kakav način ne uređuju mogućnost da se osoba ne klasifikuje odmah po rođenju kao muško ili žensko, nego i ne predviđaju nikakve propisane standarde za medicinsko određivanje spola koji će se dodijeliti interposlnoj osobi po rođenju. “Apsolutno ne postoje podaci na koji način se roditelji i medicinsko osoblje odlučuju koji spol će pripisati interspolnoj osobi”, dodaje Vasić.
Smatra da u BiH da bi se došlo do donošenja i sprovođenja zakona koji bi se bavio pravima interspolnih osoba, prije svega se mora izvršiti detaljno istraživanje broja rođene interspolne djece i medicinskih procedura kojima su ona podvrgnuta, te se mora raditi na dizanju svijesti javnosti o problemu pripisivanja muškog ili ženskog roda ovim osobama bez njihovog učestvovanja u toj odluci, te nužnosti da im se dopusti pravo na samoodređivanje.
“Svakako uvođenje opcije trećeg spola ili izuzimanja oznake spola na ličnim dokumentima mnogo bi olakšalo situaciju interspolnim osobama i njihovim roditeljima, a tako i transrodnim osobama”, zaključuje Vasić.
*Tekst nastao u saradnji sa Helsinškim parlamentom građana Banja Luka i Sarajevskim otvorenim centrom
