Piše: Mišo Vidović
Foto: Privatna arhiva Muharema Sitnice-Siće
Iako je tek 30. decembar 2013., večernji
sati, klinci iz šireg komšiluka iz njima dostupnih
vrsta petardi „razvaljuju“ kao je već
došla Nova godina. Začuje se i „fijuk“ nekakvih „raketica“, a bilo je za
pretpostaviti da juniori u šteku imaju i tzv. „topovski udar“, ali da ga čuvaju za „najluđu noć“. Postade zamorno
slušati „pirotehnički bal“, pa počeh i glasno negodovati, ali sjetih se da sam
nekada i sam volio „židnuti“ po koju petardu u i oko Nove godine.
Ali, nisu se prodavale javno, u
specijalizovanim prodavnicama nego „ispod ruke“! Pokriće za prodaju petardi
uglavnom su bili štandovi sa novogodišnjim čestitkama i nakitom. Priđete štandu, „ko fol“ razgledate čestitke, a onako
ispod glasa pitate za petarde. Ako vas prodavac procjeni da ste „pogodna“
mušterija (bez straha da će te ga provaliti) dobijate petarde bukvalno „ispod
ruke“. Priđete prodavaču i obavite transakciju, vi njemu lovu, on vam petarde,
uvezane gumicom, iz ruke u ruku i ispod štanda.Tako nekako je izgledalo. Bilo
je i onih za koje se među rajom polujavno znalo da „distribuiraju“ robu.Toliko
su imali posla da nekada nisu mogli „podmiriti tržište“, pa se i danas
prepričava urbana legenda da je jedan od njih na vratima stana okačio natpis: „Danas
nema petardi, nestalo!!!“ A u to vrijeme milicija nije blagonaklono gledala na
takvu vrstu „privredne aktivnosti“ – znale su pljuštati poprilično velike
novčane kazne i oduzimanje robe.
Nego, da ne bih „promašio“ temu ,
evo i nekoliko pomalo „specifičnih“
primjera obilježavanja i dočeka Nove godine. U vremenima kada moja generacija,
uglavnom rođena u prvoj polovini šedesetih godina, još nije u potpunosti
spoznala čari „organizovanog dočeka“ Nove godine, pristupala je organizovanju
fudbalske utakmice. Do ponoći, svi uglavnom u
kućama, a potom na travnate
površine (pokrivene sa solidnom količinom snijega) kod zgrade u ulici Nurije
Požderca … Tako je jednom tek počela tekma, a izlazi iz kuće moj otac,
vidjevši me da sam na terenu zagalami: “Bježi u kuću, ako su oni budale, ne moraš
ti biti…“. Kasnije, kada smo se malo „uozbiljili“ počela je faza
„organizovanog dočeka“ – kućne dernek-žurka varijante , pa i odlazaka u
ugostiteljske objekte.
Smišljajući ovaj tekst prije nego
što je počelo „petardanje“, 30. decembra 2013. godine, poslijepodnevne sate
proveo sam u ugodnom druženju sa mojim drugom Muharemom Sitnicom-Sićom.
Ispijajući kafu u hotelu „Palas“, imali smo vremena da „pretresemo“ mnoge teme
vezane za grad, pa i nekadašnje dočeke Nove godine u našem gradu. Sića,
dugogodišnji učesnik u brojnim kulturno-umjetničkim manifestacijama,
prvo kao član CKUDM „Veselin Masleša“, a poslije duži niz godina i
profesionalni sekretar društva i organizator programa, prisjeća se dočeka Nove
godine koje su organizovali u prostorijama
društva. Bila su to jedna nezaboravna druženja i proslave, gdje su članovi
društva i njihovi prijatelji uživali u pjesmi
i igri, lijepo se proveselili i dočekivali Nove godine, kaže Sića. Žao
mu je što nema više takvih iskrenih druženja i proslava, a ovom prilikom
zahvaljujem mu se što je ustupio nekoliko fotografija iz svoje privatne
arhive kao ilustraciju uz ovaj tekst.
A o tome kako će se dočekati,
proslaviti, obiježiti 2014. godina čini mi se da je proteklih dana dosta toga
napisano i obavljeno, a kako je bilo nakon 31. decembra, bićemo vjerovatno na
relevantan način upoznati.
Kako se dočekivala Nova godina davnih tridesetih
godina prošlog vijeka, svjedoči i ono što su zabilježili hroničari i
savremenici pa tako navode „da u Banja Luci,
sjedištu novoustanovljene Vrbaske banovine, novogodišnja veselja postaju
masovna. Oficiri su slavili u Oficirskom, a radnici u Radničkom
domu, dok
su hoteli “Bosna” i “Palas” sa
električnim
osvjetljenjem i elegantnim salonima, bili
rezervisani za bogate trgovce i fabrikante, činovnike i političare…" Ostalo je i zabilježeno da je “uprkos
veliko privrednoj krizi, te noći “sve kafane, restorani i društvene prostorije
bile prepune”, igralo se i pjevale su se sevdalinke…”
Tadašnji novinari zabilježili
su i doček 1935. godine u, kako
navode, glamuroznom hotelu “Palas”, “gdje je “šuštala svila”, a pogledi muškaraca
zastajali na “golim damskim ramenima… U radničkom domu slavlje je bilo
“skromnije i prijatnije”, a idilu su remetili plakati kojima su trudbenici
tražili “hljeba i posla”. U to doba Banjaluku su zvali mali
Pariz. Modni saloni, toalete i plesne cipelice nisu zaostajale za evropskom
modom…”
Ako
se vratimo u neka bliža vremena, u osamdesete godine prošlog vijeka, prisjetiću se jednog
“specifičnog” dočeka. Sala RKUD-a “Pelagić”, 1. januara 1987. godine ugostila je banjalučki bend “Basdans”. Iako
su nastupili pred nešto manjim brojem posjetilaca, momci iz benda odsvirali su
dobar koncert, koji se, usudiću se reći, mogao nazvati i jedna malo veća
novogodišnja žurka. Jedina nedoumica je da li su svirali
i 2.januara, pa sam konsultovao Dragu Burazera, nekadašnjeg izvršnog producenta
benda. Ni on nije bio siguran u tačan datum održavanja (“Možda je bilo
1.januara,a možda i 2.januara”), ali sigurno da je koncert održan. Čak se usuđujem tvrditi
da je koncert održan 1.januara, jer sam tada “imao” jedan od najžešćih
novogodišnjih mamurluka, koji i pored “liječenja” nije puštao sve do uveče, do
početka koncerta. A logično je da
mamurluk nakon novogodišnje noći “nosite” prvog
januara.
Sretna Nova godina! Sa što manje mamurluka.
