Nisam pristalica lista, pogotovo ne ovih i ovakvih, jer se već sutra mogu preobraziti, jer su napast virtuelne praznine, refleksija oskudice u mislima koju popunjavaju "beskrajni spiskovi" i kopiranje sadržaja, ali moda je moda; pa ipak, ne pristajem na numeričko određenje. Zašto baš deset knjiga? Neka ih bude onoliko koliko ih bude
u prvoj ruci i za ovu priliku, bez namjere da se spisak kasnije proširuje.
Ergo:
1) "Opsada Crkve Sv. Spasa" Gorana Petrovića –
izuzmemo li sve što je o "Opsadi" rečeno i što će tek biti napisano;
izuzmemo li, dakle, magiju Petrovićeve pripovjedačke poezije i vrhunsko
slaganje vremena u jednu posebnu "ružu vremena", ovo je, po svoj
prilici, knjiga zbog koje sam poželio da književnost bude moj život.
2) "Sivac i ja" maga Himenesa – zbog toga što u
knjizi postoji jedan magarac, sazdan od "čelika, ali i mesečevog
srebra" i zbog toga što, kako reče prof, nema toga lajka koji može opisati
ovu knjigu. Himenes je dobio Nobelovu nagradu za književnost, prvenstveno kao
pjesnik, ali ni u jednoj njegovoj knjizi, usudio bih se reći – ni u jednoj
njegovoj pjesmi nema toliko poezije koliko je ima u tom proznom, lirskom
medaljonu. "Opsada" jeste "Opsada", ali kada bi me neko
pitao kakvu bih knjigu želio da napišem, koju bih knjigu želio da sam napisao,
to bi bilo ovo Himenesovo remek-djelo.
3) "Jevanđelje po Isusu Hristu" Saramaga – roman
je izazvao snažne reakcije u katoličkim zamljama, kritikovan je i anatemisan od
Vatikana i klera kao antijevanđelje, što je dovelo do cenzure kojom je pisac
spriječen da primi Evropsku nagradu za književnost. Treba li bolje
obrazloženje? Ako treba, neka se ono zrcali u onih trideset savršenih stranica
na jezeru, kada Isus razgovara – tačnije: sluša pričano – sa bogom i đavolom.
4) "Besnilo" Borislava Pekića – Kako i gdje
početi? Razaranje žanra je možda nešto što je najočiglednije, ali ne romana kao
romana, nego građenja romana kao takvoga; jer ovo je vjerovatno jedini
žanr-roman, sazdan na "pravilima igre" koja su uspostavili pisci
političkih trilera, horora i naučne fantastike, a koji je pritom vrhunsko
umjetničko djelo. Ono što u djelima Ladlama, Kinga i Forsajta odjekuje kao
zabava prvoga reda, kod Pekića je umjetnost par exellence.
5) "Prijatelji" Slobodana Selenića – Selenićevi
"Prijatelji" govore o tabuiziranom prijateljstvu jednog kosovskog
Albanca, Istrefa Verija, i poslednjeg potomka stare srpske, beogradske porodice
Hadžislavković, Vladana Hadžislavkovića, oksfordskog đaka. U romanu posebno
dominiraju dogmatičnost i fanatizam jedne (klasne, ideološke vrste) prema
isključivosti drugačije ideologije, koja počiva na otporu prema svemu što je
primitivno i destruktivno po građansku kulturu. Oni koji Selenića znaju kao
pisca "Ubistva sa predumišljajem" znaju o kakvom je pripovjedačkom majstoru
riječ. Pa opet, ono što se nalazi u "Ubistvu" ništavno je sa onim
kako su ispričani "Prijatelji": takav stepen narativne virtuoznosti,
introspekcije, empatije, mogućnosti da se sa takvim strastima polemiša sa tuđim
i stranim svojestven je u srpskoj književnosti još samo Selimoviću, iako njih
dvojica, naravno, pripadaju potpuno različitim poetikama.
6) "Tihi Don", Šolohov – zato što se u nekoliko
navrata plakalo. Kako danju, tako i noću.
7) "Zapisi o Crnom Vladimiru" Stevana Raičkovića –
"Zapisi o Crnom Vladimiru" je zbirka pjesama koja je nastala u toku
pjesnikovog boravka u bolnici, gdje se susreo sa Ciganinom Vladimirom, teško
oboljelim zemljoradnikom, koji je, nakon kartkog upoznavanja i saznanja da
dijeli sobu sa pjesnikom, poželio pjesmu o sebi. Čudesan je i taj fenomen
naručene pjesme, kao i vers koji otvara ovaj neveliki ciklus: "Moja je
bolest, izgleda, ipak tuga."
8) Geteov "Faust" – bez objašnjenja, jer to i nije
moguće s ovom knjigom, a da se isto ne pretvori u kopiranje ili sladunjavo
lamentiranje.
9) "Luk i voda" Đorđa Nešića – zavičajni rječnik
koji je sabrao riječi koje pripadaju slivu Drave u Dunav, dakle Slavonija, još
preciznije Dalj i okolina; Pavić na jednom mjestu veli da je Vukov
"Rječnik" beletrističko djelo. Vazda sam mislio da Milorad pretjeruje,
da je to fora kojom skuplja poene kod intelektualnog bašibozuka, a tek sam
kasnije shvatio da je samo pitanje ko šta i kako čita. Danas, nakon što sam
"Luk i vodu" pročitao više desetina puta, od korica do korica,
spreman sam da kažem da je bio itekako u pravu starina Elijade kada je rekao da
se "u krajnjoj analizi svijet ukazuje kao jezik".
10) "Magareće godine" – zašto? Čuj zašto? Zato što
ima filosofsko-teološka rasprava: da li je bolje pečeno prase ili pečeno jare?
I zato što pandur razrešava dilemu.
11) Dvoumim se. Ima ih zaista još mnogo. "Tražim
pomilovanje", "O junacima i grobovima", "Hronika najavljene
smrti", "Heroj na magarcu"… Ipak, za kraj, da preskočimo limit
od deset obaveznih – Davičova "Pesma". Zato.
12) "Priče sa spore reke", Boro Kapetanović – nije lokal patriotizam, već čista poezija.
