piše: Boris Maksimović
Nije ni bilo tako loše, moram da
priznam. Spominjalo se neko potkivanje konja po mjesecu, ali Mujo nije bio
glavni akter ove priče, ispostaviće se kasnije. Pjesma je nekako dosta
podsjećala na “Čudna jada od Mostara grada”, ali kao da se trudila da što manje
liči na nju, onako kao što se kompanije Pepsi i Koka-kola trude da stvore
utisak da proizvode sasvim različito piće. Nisam mogao da izguglam pjesmu
kasnije, pa po sjećanju pišem,
ali onaj što je pjevao žalio se o odlasku od kuće, spominjao je majku, povratak
i još par nezaobilaznih ključnih riječi za jednu ovakvu pjesmu. Trebalo je malo
više vremena da čujem tih par rečenica, jer je sve bilo tipično za sevdalinku,
a pogotovo ono otegnuto pjevanje. Znate već ono: “Čudnaaa jadaaaaaaaa, od
Mostara graaaadaaaaa…”
Elem, da skratim priču, u jednom trenutku me presijekoše
centralni stihovi pjesme. Nikako takvo nešto nisam očekivao:
“Neće majko ovo biti Turska već samo Republika Srpska!”
Šta je ovo, STJ?! Nikakav problem ne bi bio da je to bila
klasična podloga ratne pjesme, navikao sam ja na svašta, ali da na muzičkoj
podlozi koja je neupitno orijentalna – da ne kažem turska – da čujem
gorenavedene stihove, to mi je već bilo previše. Ne znam ko je pjevao tu
pjesmu, ne znam ko je kompozitor, ali kojom logikom su se vodili da stvore
takvu pjesmu sa takvom podlogom? Zadržimo se na trenutak na ovom stihu. Ako
čovjek poručuje da ova zemlja neće biti turska pjevajući u maniru koji je na
ove prostore donijelo Otomansko carstvo sam sebi puca u nogu i dokazuje da je
ova zemlja ipak daleko “turskija” nego što bi se očekivalo. Štaviše, on sam je čini
takvom koristeći taj muzički šablon.
Da me niko ne shvati pogrešno, ja zaista nisam za
nacionalizovanje muzičkih rodova. Generalno, kosa mi se diže od svojatanja
muzike, hrane i bilo čega drugog što je daleko fluidnije nego granice ovih
prokletih zemalja. Sjećam se riječi mog divnog profesora narodne književnosti
doktora Luke Šekare: “Ovdje kod nas su
se uvijek krale žene, pjesme i konji.” Navodio nam je primjere guslara
koji bi jedan dan morali da sviraju za Srbe pa su pjevali o uspjesima
Kraljevića Marka da bi sljedeći dan završili kod nekih turskih begova, a pred njima ipak nisu mogli o Marku,
pa su pjevali u Aliji Đerzelezu, mijenjajući često samo ime, ne i događaje. I to je jednostavno tako.
Ali mora se priznati da se sevdah proširio ovim prostorima
zahvaljujući muslimanskom stanovništvu. I to je savršeno logično. Ono što nije
logično, a što ne prestaje da me fascinira jeste kako bilo ko može da snimi
nacionalističku pjesmu na muzičku podlogu “onog drugog” naroda. Kao kad bi, na
primjer, vehabije snimile album
krajiških pjesama sa svojim tekstovima. Kao kad čovjek ide i viče “Nisam lud,
nisam lud!”, a svi po pokretima i uzvicima vide da je lud. Pjesma bi imala
daleko više smisla da je snimljena u bluz maniru ili hip-hop ili bilo kojem
drugom – sve samo ne ovako.
Pomislih opet, s druge strane, možda je anonimni aranžer
htio da ode s one strane nacionalizovanja muzičkih žanrova, da se izdigne iznad
toga. Možda je htio da kaže: “Nema veze s kojom religijom ili etničkom grupom
se obično povezuje neka muzička tradicija, pa ko ga jebe, što ne bih mogao da
ovakav jedan tekst upakujem u sevdalinku, sve je to legitimo.” I da tako da
svoj obol protiv nacionalnih svojatanja nečega što ne može imati nacionalnu
odrednicu – otprilike onako kao što su sarma i baklava nezaobilazno jelo na
srpskim slavama, a došle su ovdje kao i sevdah – preko Turaka.
Ne znam, Bog zna.
