Ako se i površno raspitate o procesu
procjene radne sposobnosti te zakonskim (ne)uslovima za zapošljavanje ovih lica,
otkrićete da živimo u društvu koje ima diskriminatorski odnos prema jednima od
socijalno najugroženijih građana BiH društva. Kao da im sama invalidnost nije
dovoljna muka i nevolja.
Ana Kotur je diplomirana pravnica, aktivista i
urednica portala ukljuci.in. Zbog zdravstvenih
problema nastalih još dok je kao beba bila u inkubatoru godinama je
prevazilazila izazove koje je kao osoba sa invaliditetom imala. Srećna što je
zbog podrške okruženja uspjela da napreduje i bude ravnopravan član zajednice.
Prema svome ličnom iskustvu objašnjava nam da proces
procjene radne sposobnosti obavlja komisija osnovana pri Fondu PIO.
"Sam proces podrazumijeva da moraš da prikupiš svježe
nalaze različitih specijalista, kako bi izašao na tzv.invalidsku komisiju.
Naravno, prikupljanje nalaza traje mjesecima, jer se neki pregledi čekaju – ja
sam počela u julu, još nije gotovo, jer su bili i godišnji, u dodatku svega toga“, ističe Kotur.
Dalje navodi da je kompletan proces degradirajući za
osobu sa invaliditetom-od toga da sve što svakodnevno živiš, moraš da ponavljaš
u nedogled, do momenta da se sve traume iznova moraju preživljavati.
„Ako posmatram sebe, svaki ljekar sa kojim sam do sad
razgovarala mi je rekao da se sa cerebralnom paralizom koju ja imam ne može
očekivati napredak, već je uspjeh da se ovo stanje ne pogoša, a ako uzmeš za
primjer amputirca, njemu ekstremiteti neće narasti iznova, zar ne?“, pita se ona.
Dodaje i da ne zna koji je kriterijum za ocjenjivanje procenta
sposobnosti, niti ima podatke da je iko uspio da odgonetne na koji način se
procjenjuje koliko vrijedi nemogućnost nekog pokreta u procentima.
„Svi mi nastojimo da živimo što kvalitetnije sa onim
što nam je dato – bilo da je nakon povrede ili urođeno i svima nam je cilj da u
nekom momentu što lakše funkcionišemo. Sa ovakvim rješenjem, da je za rad
potrebno 70% tjelesnog oštećenja, odnosno 40% invalidnosti, zakon preporučuje
rad samo za one kojima radna sposobnost gotovo i da nije ostala, odnosno koji
trebaju pomoć drugog lica u obavljanju posla, ostavljajući one koji mogu sami
da rade i koji žele iskoristiti preostale sposobnosti, van ovog rješenja. Neki
su uspjeli proći rehabilitaciju, neki nisu i postavlja se pitanje – šta je
pametnije, biti u lošijem ili u boljem stanju? Zdravorazumski dođemo do toga da
se pitamo takva pitanja“, ističe Kotur.
Pojašnjava i da kad skupi sve te nalaze, prvo mora da
plati u Domu zdravlja nešto što oni zovu obradom za invalidsku komisiju, nekih
70-80KM; u nekim slučajevima DZ je izlazio u susret i određene kategorije
oslobađao plaćanja. Nakon toga, izlazak pred samu Komisiju se plaća 200KM.
“Još uvijek vlada veliko
nepoznavanje čak i u institucijama koje su donosioci odluka o tome za koja se
osobe sa invaliditetom obrazuju i osposobljavaju i na koji način mogu raditi
posao. Tako sam često bila u situaciji da na razgovorima za posao ili prilikom
obraćanja poslodavcima da dobijam uputstvo da se obratim nekim specijalizovanim
ustanovama za obrazovanje ili prekvalifikaciju, iako se posao pravnika može uspješno obavljati i sa oštećenjem vida
gotovo u svakoj pravosudnoj, upravnoj ili privrednoj djelatnosti“, priča nam
Vera Bošković, koja je pravni fakultet u Banjaluci završila 2010. godine.
“Sve što sam radila bilo je u nevladinom
sektoru. Prve dvije godine na Radiju Balkan kao novinar, a onda u jednom
udruženju za zaštitu od diskriminacije "Diskriminacija je zabranjena"
u Banjaluci. Već godinu dana aktivno tražim posao i ne ide iz tih razno-raznih razloga
koje sam navela”, kaže nam Bošković.
Smatra da među poslodavcima još uvijek postoji
viđenje osoba sa invaliditetom kao osoba sa oboljenjem, te da najčešće ne
dolaze u situaciju da su njihove sposobnosti predmet testiranja, čak i onda kad
su sa visokom stručnom spremom.
„Iz iskustva sam stekla
utisak da je mnogima prihvatljivije a priori odbiti da zaposle osobu sa
invaliditetom, nego se udubiti u sistem funkcionisanja i obavljanja poslova,
jer sam često bila u prilici da dobijam objašnjenja zašto ja ne bih mogla da
radim kod njih s obzirom na oštećenje vida. U najkraćem, među poslodavcima
najčešće, bez obzira kojem sektoru pripadaju (javnom ili privatnom) se smatra
da su određena zanimanja za nas i određena radna mjesta, te je za osobe sa
invaliditetom tržište rada poprilično zatvoreno“, ističe Bošković.
Kotur naglašava i da najveći broj OSI neratnog uzroka
invaliditeta živi od 81/162KM dodatka na tuđu njegu i pomoć.
„Ja lično, ne primam to, na zadnjoj
rekategorizaciji u Centru za socijalni
rad je utvrđeno da mi ne treba. Komentar je bio da sam na kraju fakulteta i da
mi treba pružiti podršku pri zapošljavanju, što će se ogledati u prilaganju
dokumenta kojim mi se ukida taj dodatak. To što je meni neko od prijatelja ili
otac podrška u kretanju kad je lošije vrijeme, pogotovo snijeg i led, ne znači
ništa, što u kući neke od poslova ne radim ja nego moj otac, opet ništa. Bilo
je bitno da se mogu obući sama i okupati se sama. Još ovaj mjesec moj otac
ostvaruje pravo da dodatak na djecu i izlazim iz starosnog okvira za to
socijalno davanje“, objašnjava Kotur.
UN Konvencija: BiH ratifikovala i nikad
primjenila
Iako je Bosna i
Hercegovina ratifikovala Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom
Ujedinjenih naroda kao i Opcionalni protokol 12. marta 2010. godine, a
Konvencija je stupila na snagu 11. aprila 2010. godine, sveukupni položaj osoba
sa invaliditetom (OSI) je izuzetno težak. Nadalje, bez obzira na činjenicu što
je Politika u oblasti invalidnosti usvojena na Savjetu ministara Bosne i
Hercegovine 2008. godine i što su Strategija za izjednačavanje mogućnosti za
osobe sa invaliditetom u FBiH 2010-2014 i Strategija unapređenja društvenog
položaja lica sa invaliditetom u RS 2010-2015 usvojene, i dalje ne postoji
jedinstven registar OSI kao prvi korak da bi se sistematski i ciljano moglo
raditi na poboljšanju položaja OSI. Može se reći da se Konvencija uopšte ne
sprovodi.
Mišljenja su ovo većine predstavnika nevladinih organizacija koje se
bave poboljšanjem položaja osoba sa invaliditetom. Kako je vidljivo iz gore dva
opisana primjera većina osoba sa invaliditetom uspijeva da određena poslovna
iskustva stekne upravo putem ili radom u nevladinom sektoru.
„Cjelokupan odnos prema osobama sa invaliditetom nije u skladu sa evropskim standardima, a ni sa konvencijama koje je BiH ratifikovala. Po njima se ne mjeri invaliditet nego preostale radne sposobnosti (socijalni model a ne medicinski) čime se direktno podržava njihovo zapošljavanje. Sa druge strane porijeklo invaliditeta nije važno i ne uzima se u obzir, pa su po tome ratni vojni invalidi i civilni invalidi potpuno izjednačeni za razliku od prakse u BiH“, smatra Ranka Ninković-Papić, direktorica Fondacija za
socijalno uključivanje u Bosni i Hercegovini (FSU u BiH).
Ona dodaje da je populacija
OSI najčešće izložena višestrukoj marginalizaciji i diskriminaciji i njeni
pripadnici su isključeni po više osnova – prije svega zbog invalidnosti, zatim
pola, godina, etničke pripadnosti i drugoga.
Treba napomenuti i da su
OSI takođe društvena grupa koja je najteže pogođena siromaštvom i
nezaposlenošću.
Osim što je populacija
OSI izložena višestrukoj marginalizaciji i diskriminaciji, poteškoću
predstavlja i izbjegavanje poslodavaca da zaposle populaciju OSI a izuzetak su entitetski
Fondovi za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI.
Kako
ističe Ninković-Papić za takvo stanje odgovorne
su političke elite koje u povlaštenom položaju drže ratne vojne invalide i
veteransku populaciju što je svojevrsna kupovina glasova biračkog tijela, i zato
su civilni invalidi potpuno izloženi diskriminaciji a posebno u sistemu socijalne
zaštite. Isto tako, ističe ona, suočeni smo sa odsustvom odgovarajućeg zakonodavstva.
Generalni razlozi visoke
stope nezaposlenosti OSI su nedostatak znanja i vještina koje se traže na
tržištu rada, sveukupno loše stanje bh. ekonomije, mali kapaciteti
zapošljavanja i veoma rijetko i sporadično otvaranje novih radnih mjesta.
Frekventna zanimanja OSI
su: prodavač, higijeničar,
komercijalista, administrativni poslovi, finansijski poslovi, programer, likvidator,
pravnik, tapetar, autolimar, fizioterapeut, ugostiteljstvo, krojač, novinar,
socijalni radnik i druga.
„Institucije kao što su Ministarstvo
rada i socijalne politike FBiH, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS,
Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom
FBiH i Fond za prоfеsiоnаlnu
rеhаbilitаciјu i zаpоšlјаvаnjе invаlidа Rеpublikе Srpskе su uključene u
rješavanje problema populacije OSI u skladu sa svojim tehničkim, ljudskim i
drugim kapacitetima“, navodi Ninković-Papić.
Društvo obojeno predrasudama
U
BiH društvu osobe bez
invaliditeta uglavnom sažaljevaju osobe sa invaliditetom i gledaju na njih kao
na nesretne ljude koje ne mogu uživati u socijalnim i ekonomskim dobrobitima
savremenog društva, što podrazumjeva mogućnost sklapanja braka, roditeljstva i
ostalih društvenih interakcija. Ovaj nivo predrasuda prema osobama sa
invaliditetom zapravo dovodi do toga da osobe sa invaliditetom postaju
društveno odbačene i da sebe vide kao jednu odbačenu manjinsku grupu.
„Društvo je mišljenja da se od osoba sa invaliditetom ne
može očekivati nikakva aktivna uloga u društvu. Iz tog razloga mnoge osobe sa
invaliditetom nalaze se u položaju ovisnosti o drugima i izložene su socijalnoj
isključenosti. U takvim okolnostima, osobe sa invaliditetom često su osuđene na kućnu izolaciju, što na kraju rezultira pogoršanjem njihovog mentalnog zdravlja i ovisnosti o drugima“, kaže Belma Karkelja Omerović, direktorica Uspona.
Socijalno preduzeće Uspon osnovano je 2009.
godine u Sarajevu sa ciljem pružanja prilike osobama sa invaliditetom da rade i
same obezbijede egzistenciju sebi i svojoj porodici.
„Uspjeli smo ostvariti saradnju sa nekoliko
privatnih firmi koje su se kasnije izjasnile da su osobe s invaliditetom
lojalni radnici, rijeđe izostaju sa posla i duže se zadržavaju na jednom radnom
mjestu. Pored navedenog, često svojim prisustvom podižu radni moral u
organizaciji, motivišući ostale zaposlene da se više zalažu i budu
inicijativniji“, poručuje Karkelja Omerović.
Ona navodi da su 2011. pokrenuli i web portal za zapošljavanje osoba
s invaliditetom Uspon.ba.
„Međutim, iako su usluge portala Uspon.ba
besplatne, kako za posloprimce tako i za poslodavce, uvidjeli smo da su
predrasude i neznanje glavni uzroci slabog odaziva poslodavaca po pitanju
oglašavanja svojih slobodnih radnih mjesta na našem portalu. Iz navedenih
razloga smo se vratili individualnom pristupu rada sa poslodavcima, u smislu da
organizujemo sastanke pojedinačno sa poslodavcima i kroz treninge i printane brošure
im pojašnjavamo da su osobe s invaliditetom vrijedni radnici i da nisu
„osobe s posebnim potrebama“, jer imaju iste potrebe kao svi ostali zaposleni –
potrebu da obezbijede svoju osnovnu egzistenciju,“kaže Karkelja
Omerović.
Na ovaj način u
2013. godini zaposlili su više od 30 osoba s invaliditetom na otovrenom tržištu
rada.
Entitetski fondovi podržavaju
posao 3,600 OSI
Kako je već ranije
spomenuto BiH nema registar osoba sa invaliditetom, kao ni njihov ukupan broj
zaposlenih.
Ono što smo uspjeli
saznati jeste da je putem entitetskih fondova za profesionalnu rehabilitaciju
zaposleno ili podržano zapošljavanje oko 3. 600 OSI, i to oko 1.600 je
obuhvaćeno sredstvima podrške federalnog Fonda, a u RS trenutno postoji oko 2000 zaposlenih na čije ime
se koriste beneficije Fonda.
U Fondu za profesionalnu rehabilitaciju,
osposobljavanje i zapošljavanje invalida Republike Srpske su
nam istakli da sa brojem ukupno
zaposlenih invalidnih lica ne raspolažu, iz dva razloga: prvo, invalidna
nezaposlena lica nemaju obavezu prijave na biro za zapošljavanje i , drugo,
većina pravnih lica sa područja RS ne ispunjava zakonsku obavezu prijave JU
Fond o zaposlenim invalidima, na šta pokušavaju uticati putem inspekcijskih
kontrola.
U Federaciji BiH oko
430 pravnih subjekata zapošljava osobe sa invaliditetom.
„Kroz javne pozive za
zapošljavanje osoba sa invaliditetom i finansiranje i sufinansiranje programa i
projekata koje Fond svake godine objavljuje izdvoji se u prosjeku oko 4 miliona
KM“, ističe Ivica Marinović, direktor Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom FBiH i dodaje da je dosadašnji rezultat značajan jer Fond,
bez pomoći drugih institucija, potpuno samostalno brine o osiguranju sredstava.
Iz Fonda u RS su nam
istakli da je u ovoj godini izdvojeno ukupno 357.100,00KM, za zapošljavanje 147
invalidnih lica, po različitom osnovu.
„S obzirom da poslovna
godina još nije završena, Fond nije završio sa finansiranjem zapošljavanja
invalidnih lica za istu“, dodaje Mile Šurlan, direktor Fonda za profesionalnu rehabilitaciju,
osposobljavanje i zapošljavanje invalida Republike Srpske
Da zakonom nije na
odgovarajući način riješeno pitanje utvrđivanja promjenjene radne sposobnosti,
u čemu se slažu i osobe sa invaliditetom kao i predstavnici nevladinog sektora,
saglasni su i u federalnom Fondu.
„Uglavnom se još uvijek
primjenjuje čisto medicinski pristup, tj. procjenu radne sposobnosti vrše
uglavnom centri za socijalni rad i službe zapošljavanja na osnovu nalaza i
mišljenja instituta za medicinsko vještačenje
FBiH. U skladu sa UN konvencijom o pravima OSI ovo pitanje treba
riješiti kroz izmjene i dopune Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji,
osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom i drugih relevantnih
propisa“, kaže Marinović.
Da se u praksi
zloupotrebljavaju i sredstava koje Fondovi daju za zapošljavanje OSI nedavno
smo se mogli uvjeriti kada su mediji prenijeli vijest da je lice čiji su inicijali D.P. /1952/ iz Kozarske
Dubice sumnjiči da je kao vlasnik trgovinske radnje u Kozarskoj Dubici 10. juna
sklopio ugovor sa javnom ustanovom u Prijedoru, obavezujući se da će u svoju
trgovinsku radnju zaposliti po jednog invalida za svaki sklopljeni ugovor, na
osnovu čega je dobio podsticaj od 4.000 KM.
Navedeni poslodavac potom nije izvršio svoju ugovornu obavezu, a
prilikom podnošenja zahtjeva za dodjelu sredstava sačinio je i upotrebio lažnu
poresku prijavu za uplatu doprinosa za zaposlenog radnika. CJB Prijedor je
podnio je Okružnom tužilašvu Banjaluka izvještaj protiv osumnjičenog.
„Prilikom dodjele
novčanog stimulansa, svaki poslodavac se obavezuje da će zadržati zaposlenog
invalida u radnom odnosu minimum dvije godine. Takođe, invalid koji se
samozapošljava, obavezan je obavljati djelatnost minimum dvije godine.
Zloupotrebe se sprječavaju, prije svega, osiguranjem potpisanog ugovora, zatim
kontrolom utroška dodijeljenih sredstava, fizičkom kontrolom na licu mjesta
poslodavca, te kontrolom finansijske dokumentacije, to jest kontrolom povrata
doprinosa poslodavca. Sve navedene kontrole vrše službe JU Fond“, pojašnjava Šurlan.
Da bi osobe sa
invaliditetom u narednom periodu mogli da se nadaju boljem socio-ekonomskom
statusu stručnjaci ističu da je prije svega potrebno adekvatno i dosljedno
provođenje Konvencije o pravima
osoba sa invaliditetom Ujedinjenih naroda, te im treba omogućiti potpuno socijalno uključivanje i njihovo
aktivno učešće i integraciju u sve životne tokove počevši od obrazovanja,
zapošljavanja, pristupa informacijama, kulturnog i sportskog života i drugoga.
Akcenat se uvijek mora
staviti na njihove preostale radne sposobnosti, mogućnosti
i kapacitete koje treba dalje razvijati i jačati.
autor: Frontal
