Do prije nekoliko godina scenografija je bila kako i priliči ovakvim
pričama – stolnjaci su bili karirani, u crveno-bijeloj nijansi, a
pepeljare aluminijske, sa obaveznim talogom od pepela na dnu. Danas su
stolovi prekriveni samo bijelim kafanskim "plahtama", a pepeljare su
porculanske. Ipak, u ćošku kafane trag davnog vremena – džuboks sa
spiskom pjesama, od Tomislava Čolovića do Nade Obrić.
Godinama se u prvoj smjeni mijenjaju konobarice. Ali u drugoj – u drugoj
uvijek radi vlasnica kafane, sedamdesetogodišnja Ružica Kerkez, koju
gosti zovu Ruža, a oni stalni, koji su tu više nego kod kuće,
jednostavno joj govore – majka. Ruža nikada ne radi prvu smjenu, osim
većim praznicima ili u posebnim prilikama.
"Druga smjena je teža, ima više ljudi, a ljudi su, znaš i sam, svakakvi.
A ja znam kako sa svakim od njih izaći na kraj. Ima tu i pijanih, i
onih koji hoće da odmah budu usluženi, onih koji bi da se svađaju. Valja
to sve iznivelisati, dovesti u red, da se niko ne nađe uvrijeđen, da
svi budu usluženi kako treba. Mlađi konobari to ne umiju. A ja ti ovo
trčim više od pola vijeka i nema te priče koju nisam čula", priča Ruža.
Prije svega pet ili šest godina, u Ružinoj kafani je svaki dan moglo
nešto da se pojede: pasulj sa kobasicama, mađarski gulaš, mladi kupus sa
mesom, zimi sarma, pita, pileća supa… A onda je to prestalo. Ruža
danas kuha samo po narudžbi, kada stalni gosti dan-dva ranije poruče
nešto za gozbu i kada neko zakupi pola kafane zbog kakve proslave.
"Starijima je to postalo preskupo, iako su cijene uvijek bile normalne.
Kod mene je porcija pasulja sa koljenicom, salatom i hljebom bila pet
maraka, a mušterija je za te pare mogla da sipa dok se ne najede. Nije
bila svedena samo na jedan tanjir. Ali, i to je postalo preskupo, a i
meni je naporno u ovim godinama da kuham svaki dan. Mada, ponekad
spremim neke đakonije, da ostanem u kondiciji", kaže Ruža.
I sistem naplaćivanja joj je originalan: sve što se popije ostaje na
stolu. Tako ne postoji šansa da dođe do zabune, da se napravi previd za
pivo ili dva, za rakiju više ili vino manje. Konfiguracija gostiju je
mještovita – od starijih, preko sredovječnih, do onih mlađih. Jedan od
najstarijih, koji pamti zidove Ružine kafane kada su bili prvi put
okrečeni, jeste glumac Danilo Popržen, popularni Deni.
"Ovdje mogu doći, popiti kafu, ćokanj rakije ili
"voćno" pivo i pročitati novine na miru. Niko mi se na uvaljuje za sto,
niko me ne umara sa pričama. A i znam gotovo sve koji ovdje sjede, a to
već znači da mi ova kafana dođe, je li, kao porodica. Pa, dolazim u nju
40 godina, to sve govori", priča Deni.
Među najmlađim mušterijama su dvojica programera, Đorđe i Ivan. Oni su,
kako to već biva, slučajno naišli na kafanu, ušli, popili po jedno "s
nogu" i od tada…
"Od tada ne idemo u drugu kafanu. Prošli smo pored nje stotinu puta na
putu s posla, ali je nismo zapazili. Onda nam je jedan drug rekao da tu
svratimo, da je atmosfera unutra kao u starim kafanama, kao u birtijama
iz priča ili sa filmova, pa smo jednom rekli: Daj da vidimo šta je
unutra. Oduševio nas je pomfrit koji teta Ruža pravi. To, ustvari, nije
pomfrit, nego njen krompir koji ona vadi iz trapa, guli i prži po
narudžbi. Od jedne porcije nas dvojica se najedemo kao na slavskom
ručku", govori Ivan.
