Glumom je počeo da se bavi relativno kasno. Svoju prvu ulogu
ostvario je 1966. godine u filmu „Konjuh planinom“, a zadnja uloga pred smrt mu
je bila u filmu „Gluvi barut“ 1990. godine, po istoimenom djelu Branka Ćopića. Za
života je ostvario uloge u 58 filmova i 11 igranih serija.
U intervjuu koji je u decembru 1985. godine dao za RTV
Revija navodi da je filmom počeo da se bavi u nekadašnjem “Bosna filmu”, a kako
je živio u Sarajevu i kad je završio gimnaziju tamo je počeo sa radom.
“Ja dobih zvanje mlađeg saradnika režije i uglavnom sam
raznosio kafe. Nešto kasnije debitovao sam i kao reditelj. Možete misliti!
Pojma nisam imao kako to treba da se radi pa sam, na primjer, dokumentarnu
storiju za Filmske novosti pod nazivom “Štampa u narod” zamislio tako što
snimim kako se prave novine u “Oslobođenju”, pa onda kao rotacija, pa
kolporteri trče ulicama i viču “kupite novine”. Išao sam jednom i u Dubrovnik
da jurim Aliju Sirotvanovića po plažama, da ga slikama kako se višestruki
udarnik brčka po plažama”, pričao je Lepetić za RTV Reviju.
Dalje govori da se ta njegova karijera, na sreću, završila
odlaskom u vojsku, dok je glumom počeo da se bavi slučajno.
“Ma nije mi ni na kraj pameti bilo da budem glumac”, kazuje
Lepetić i dodaje “naprotiv, dok sam još bio s druge strane kamere uvijek sam se
čudom čudio i pitao što se ti ljudi, brate, muče, brče i prče ispred kamera, a
među njima i taj stariji svijet. Ali, eto i ja završih među njima”.
Prepričava kako se nakon što se zaposlio u sarajevskom
Narodnom pozorištu kasnije mnogo putovalo i da je vremenom zavolio svoj posao.
Radio je onda i u pozorištima u Zadru, Splitu, Kopru, Šibeniku, Zgrebu a na
pitanje novinarke Nevenke Opačić “zašto se toliko seljakao?” Lepetić odgovara:
“Vrlo prosto. Stvar sa angažmanom u to vrijeme se riješavala
se na vrlo jednostavan način: dekretom. Svakog marta sivm glumcima bi bili
podjeljeni otkazi. Poslije toga odeš pred oglasnu tablu, pa ako ti se ime tamo
nađe odeš da potpišeš ugovor za još jednu sezonu, ako te tamo nema – put pod
noge. Uzgred rečeno, mislim da je takav način bio mnogo bolji nego ovo što se
sada radi. Jer, danas se zaposliš u jednom pozorištu, tu ti je uhljebljenje, a
sve ostalo postaje rutina, navika.”
Iako je opisivan kao vrlo draga i zabavna osoba i sagovornik,
na filmu su ga uglavnom viđali u ulogama negativaca
ili nesimpatičnih lica i ljudi iz naroda.
Jugoslovenskoj gledalačkoj publici je ostao u sjećanju po maestralnim
tumačenjima svojih likova. Njegova najpoznatija uloga je svakako ona Đure Čvorovića
u Balkanskom špijunu Dušana Kovačevića. Pored nje tu su uloge predsjednika mjesnog
odbora druga Radiše u filmu „O pokojniku sve najbolje“, sadističkog ustaše Gavrana
u Zafranovićevoj „Okupaciji u 26 slika“ i veselog ekonoma Brke u seriji „Kapelski
kresovi“.
Govoreći o ulozi u filmu “Okupacija u 26 slika”, Lepetić
isitče da se mnogo razmišljao prije nego što je prihvatio ulogu. Njegov prvi
odgovor je bio da mu ne pada na pamet tako nešto da odglumi.
“Onda sam, slučajno u nekim novinama, vidio sliku jednog
čovjeka koji je izgledao krajnje obično, normalno. U potpisu je međutim, pisalo: Maks Luburić. I
onda sam shvatio da te grozne ubice, ti monstrumi ne izgledaju uvijek kao
zvijeri. Nije ih baš lako prepoznati. I došlo mi je da odigram taj “autobus” u
filmu “Okupacija u 26 slika”, i da ga odigram što je moguće bolje. Zato da
ljudi vide, da im bude zlo, da shvate da se tako nešto nikad više ne smije
ponoviti”, objasnio je Lepetić.
Okupacija u 26 Slika – Zvonko in action … by Misanthrope_ToNFilM
Ispričao je da je imao i niz neugodnosti nakon ovog filma.
Poslije premijere u Beogradu prišao mu je čovjek koji je uz sebe imao ženu i
dvoje dijece i rekao:
“Znaš šta Lepetiću, bio si mi vrlo drag gost u kući. Uvijek
sam te rado gledao, ali poslije ovoga – nosi se u tri p…. m……! Šta ti je to
trebalo”.
Lepetić je davao vrlo malo intervjua i uopšte malo je bilo
tekstova o njemu.
Svoj odnos sa medijima objasnio je na slijedeći način.
“Koga, molim vas lijepo, briga šta ja mislim. I što bih
uopšte ja mislio. U posljednje vrijeme malo mi idu na živce svi ti glumački
intervjui, jer sam primjetio da moje kolege mnogo mudruju, svi bi da daju neke
recepte, da propisuju norme ponašanja, petljaju se u politiku, ekonomiju…Mislim
da mi možemo lijepo da se ispričamo i o nekim manje važnim stvarima…”
I drugi članovi porodice Lepetić su se bavili glumom. Zvonkov
brat Jozo i Zvonkova žena Terezija su takođe bili glumci, ali ne tako uspešni i
poznati kao Zvonko.
Umro je u Zagrebu 4. januara 1991. godine.
U novembru 2005. godine plasirao se 8. na listi „Najbolji hrvatski
glumac svih vremena“ koju je sastavio hrvatski filmski časopis „Holivud“.
izvor: yugopapir.com
