Za analizu motivacije jednih i drugih ekstremista trebalo bi previše prostora, ali je jasno da ni jednima ni drugima deviza nije “Piši kao što govoriš” nego “Piši kao što se nekad pisalo”, piše Ivan Klajn u svojoj kolumni u NIN-u.
Otuda im glavni krivac mora biti Vuk Karadžić. Ne mogu prave Srbende da slijede tog izroda koji je živio u Beču, oženio se Švabicom, sarađivao sa Slovencem, zaradio žestoke osude srpskih arhimandrita i mitropolita.
Ne mogu hrvatski domoljubi da mu oproste što je napisao članak “Srbi svi i svuda”, što im je u Zagreb poslao Srbina Daničića da pokrene Rječnik JAZU (današnje HAZU), a pogotovo što je za svoja učenja pridobio hrvatske jezikoslovce, pa su sve do Prvog svjetskog rata, neki i kasnije, bili ubeđeni vukovci.
Šalu na stranu, u naše vrijeme mnogi razumni kritičari (one nerazumne zasad ostavimo po strani) ističu da je Vuk pogriješio u vjerovanju da se rječnik i gramatika moderne civilizacije mogu zasnivati isključivo na narodnom govoru, prekidajući vezu s dotadašnjim književnim naslijeđem.
Ne možemo mu, međutim, zamjeriti što je ruskoslovensku ćirilicu zamijenio mnogo dosljednijim i jednostavnijim pismom. Ko u to ne vjeruje, ko ne priznaje pravila o jednačenju po zvučnosti i o gubljenju suglasnika, neka proba da i u Srbiji uvede endehazijski “korjenopis” (za koji se i danas u Hrvatskoj mnogi zalažu), pa ćemo pisati “družtvo”, “grizti”, “sladko”, “podpuno”, “petdeset”, “šestdeset”, “gostba”, “mastnoća”, “bezzvučan” i tome slično.
Izvor: nin.co.rs
