Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. godine u Docu kod Travnika.
U Višegradu je završio osnovnu školu, a u Sarajevu Veliku gimnaziju, najstariju srednju školu u BiH.
U oktobru 1912. započinje studije u Zagrebu, odakle prelazi u Beč, gdje sluša predavanja iz istorije, filozofije i književnosti. Zbog slabih pluća i čestih zdravstvenih problema, pisac uskoro napušta prijestonicu Austrije i nastavlja studije u Krakovu.
Andrić je kao gimnazijalac bio pripadnik pokreta "Mlada Bosna" i borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda iz Austrougarske monarhije.
Zatečen Prvim svjetskim ratom, ubrzo napušta studije, vrativši se u Split, gdje ga policija hapsi i odvodi u tamnicu – prvo u Šibenik, a zatim u Maribor, nakon čega mu je određen kućni pritvor u Ovčarevu, odakle prelazi u Zenicu.
Pisac je studije završio u Gracu. U junu 1924. godine odbranio je doktorsku tezu "O razvoju duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine", a dvije godine kasnije postao je vanredni član Srpske kraljevske akademije u Beogradu. Njen redovni član bio je do 1939. godine.
Andrić je iza sebe ostavio bogat književni opus. Svoju književnu karijeru započeo je kao pjesnik – prvi književni rad, pjesmu "U sumrak", objavio je 1911. u "Bosanskoj vili". Tokom boravka u mariborskoj tamnici intenzivno piše prozu, a 1918. slijedi djelo "Eks Ponto".
Poslije Prvog svjetskog rata Andrić se zaposlio u Ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu. Služba ga je u ranoj fazi odvela u diplomatiju u Vatikanu, Trstu, Bukureštu, Gracu.
Radio je u diplomatskoj službi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a zatim Kraljevine Jugoslavije, i u Rimu, Marselju, Parizu, Briselu, Ženevi, Madridu i Berlinu.
Tada objavljuje i zbirku pjesama u prozi "Nemiri" i pripovjetke "Ćorkan i Švabica", "Mustafa Madžar", "Ljubav u kasabi", "Most na Žepi", "Jelena, žena koje nema".
Uoči Drugog svjetskog rata, 1939. godine, zbog neslaganja s politikom vlasti u Beogradu, napustio je ambasadorsko mjesto u Berlinu, vratio se u Beograd i posvetio pisanju.
Književnu veličinu i priznatost u svijetu Andriću je donio prozni opus: romani "Travnička hronika", "Na Drini ćuprija" i "Gospođica", nastali 1945. godine, kao i roman "Prokleta avlija" iz 1954. godine.
Za roman "Na Drini ćuprija" pisac je krajem 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost. Ivo Andrić je prvi i do sada jedini pisac sa ovih prostora koji je odlikovan ovim najvišim književnim priznanjem.
Umro je na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu 13. marta 1975. godine, u 82 godini. Sahranjen je u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju.
Izvor: Srna
