U međuvremenu na zapadu ništa novo. U Republici Srpskoj „jedan čovek“ prije deset godina sa megafonom u ruci
tražio vlast i dobio
je. Danas, oni koji su mu je tada dali traže vlast nazad. Vidjeli da bez megafona ne može ništa, pa pošli u šoping.
Gle čuda, kad tamo čovjek koji svojevremeno bio desna ruka „jednog čoveka“. Prestade taj da
bude čovjek kad onomad nazva studente kopiladima. I savjetova
tada onaj (koji više nije ni čovjek ni desna ruka), bivšeg studenta (koji više nije kopile) koji megafon je najbolji.
I posluša bivši student (koji više nije kopile), i podjeli sreću svoju a gdje drugo no na
twitteru. Vidio to i onaj „jedan čovek“ pa ko veli aj’ i
ja ću u proteste nisam
odavno, zaboravio sam kako je.
Gleda to sve zapadni Srbin, pa veli „Sistem me laže“. Vele njemu jedni naši „daobme sve su to
kriminalci“. S druge strane,
drugi naši uzvraćaju „ne vjeruj im ništa, sve su to izdajnici“. Oni opet treći, što su nekad bili
naši (sada sve samo
da ne budu Srbi ), „da ga lažu da je Srbin, a on Bosanac“. Ništa više jasno zapadnom
Srbinu nije. Zar je pamet toliko kratka, da više ne znamo ni šta je jutros bilo, a kamoli dalje?
I tako je svako ko je nekako utekao sa
zapadne srpske botovske farme, morao ovih dana da se pita: KAKO? Kako je moguće da je na sceni isto pozerište, sa istim pozerima i
istim replikama? Kako je moguće da i pored toga što je svakom mladom čovjeku san da ode odavde, a njegovim roditeljima da ga
bezbijedno isprate do najbliže granice, nema otpora? Nema misli? Kako je moguće da su tolike majke među nama djecu sahranile za slobodu, a da
mi danas nikad manje slobodni nismo bili? Kako je moguće da smo se podijelili na „naše i njihove“, jer od njih nam zavisi egzistencija? Kako je moguće da sve razumijemo, a da nam i dalje
mozak ispiraju?
Sistem nas laže, ali mi smo mu dopustili. Mi smo ti.
Mi smo isti korov i kao što jedan naš reper davno reče „nema promena dok ide korov protiv korova“. Do neke nove fine pjesmice jedina nada
je u tome da u ovom korovu nikne neka ruža. Rijetko je, al’ dešava se.
Piše: Ratko Savić
