Uprkos
invaliditetu, Milica kaže da nikada nije dozvolila sebi da se osjeća manje
sposobnom. Sve kućne poslove obavlja sama, a pomoć traži isključivo kada mora.
“Ja
funkcionišem normalno, obavljam svakodnevno sve svoje obaveze. Znači rijetko
tražim pomoć, to su samo pojedine stvari. Kad zatražim pomoć, znači da to
zaista ne mogu obaviti, a većinom sve sama obavljam, normalno funkcionišem. To
što sredina nekad drukčije gleda na osobe sa invaliditetom, to je druga stvar,
i što ih izdvajaju u društvu, jednostavno, misle da su manje vrijedni od osoba
koje su normalno rođene. A ja sebe neću nikad poniziti pred osobom koja nema
problem i reći da nešto bolje može odraditi od mene. Ja ću se pomučiti ako
vidim da ne mogu onda ću tražiti pomoć”, priča Milica.
Već
17 godina Cvijetići žive u maloj trošnoj baraci u Bileći, od koje su stvorili skroman, ali topao dom. Jedini stalni izvor
prihoda u ovoj porodici je Miličina naknada za tuđu njegu i pomoć od 150 maraka
koju prima iz Centra za socijalni rad, a i ona je neredovna. Nakon završetka
srednje trgovačke škole u Bileći, prije četiri godine, Milica se našla na
Birou. Od tada je pokušavala da nađe posao koji bi bio u skladu sa njenim
mogućnostima, ali svi pokušaji su se završili na obećanjima.
„Pokušavala
sam, obećanja su bila, ali bezuspješno. Nuđen mi je posao u kafiću koji ne mogu
raditi. Voljela bih raditi u struci, ali posao koji mogu raditi u svojim
mogućnostima, koji nije težak za mene, a da ga mogu obavljati”, kaže Milica “Moju
Hercegovinu”.
Period
srednjoškolskog obrazovanja za Milicu je bio posebno komplikovan. Ne samo da
joj je kretanje bilo otežano zbog nedostatka lifta u školi, već se susrela i sa
odbacivanjem i diskriminacijom od strane svojih vršnjaka.
“Tu
je društvo koje me je uvijek omalovažavalo upravo zbog problema koji imam.
Izdvajali su me, mislili su da sam manje vrijedna od njih što su normalni, što
nemaju nikakav invaliditet”, prisjeća se Milica perioda pohađanja srednje škole
u Bileći.
Prema
mišljenju sociologa Jelene Koprivice, zapošljavanje osoba sa invaliditetom
korak je od izuzetne važnosti za ovu društvenu kategoriju.
“Lica
sa invaliditetom su jedna od najosjetljivijih društvenih kategorija u našem
društvu. Oni su, takođe, socijalna bića kao i mi svi ostali i, prema tome, za
njih je izuzetno značajno integrisanje u društvo. Jedan od načina integracije
je i zaposlenje. Međutim, činjenica je da živimo u siromašnoj zemlji i maloj
sredini gdje oni nemaju mogućnosti za zaposlenje. Zbog toga je izuzetno važno
što oni mogu javno da govore o svojim problemima, željama, da bi se stvorila
neka kolektivna svijest koja bi im pomogla da riješe svoje probleme. Njima bi
zaposlenje predstavljalo možda čak i preokret u životu, označavalo bi prije
svega jedan veliki napredak, jer bi oni na taj način potvrdili svoj identitet,
ne bi bili toliko socijalno ugrožena kategorija, osjećali bi se ravnopravno i
poželjno u društvu”, kaže Koprivica.
Miličin
primjer najbolje pokazuje koliko je težak položaj osoba sa invaliditetom u
maloj sredini kao što je Bileća. Iako bi ona željela da radi i sama zarađuje za
život, ni opštinska vlast, ni poslodavci u Bileći nemaju sluha za njene
potrebe. Na lokalnom Birou kažu da je njihova uloga uglavnom posredovanje, te
da nemaju mnogo uticaja na poslodavce pri izboru prijema radnika u radni odnos.
“Zakon
o zapošljavanju je dao širinu poslodavcima. Poslodavci su ti koji odlučuju o
prijemu. Mi možemo predložiti samo pod uslovom da poslodavac traži lica sa
invaliditetom. Možemo mu dati i kontaktirati, u stvari posredovati, jer Biro
odnosno Zavod za zapošljavanje posreduje u zapošljavanju. Mi ne možemo
nametati,već samo posredovati po njihovim prijavama potrebe za tim nekim
licem”, rekla je za naš magazin Milodarka Ždrale, rukovodilac Biro-a u Bileći.
S
obzirom na to da Milica već četiri godine pokušava da pronađe posao, jasno je
da u Bileći nikome nije pretjerano stalo da se licima sa invaliditetom pruži
šansa da rade i uključe se u društvenu zajednicu, već su osobe poput Milice
Cvijetić uglavnom ignorisane i ostavljene po strani da se same snalaze.
Izvor:
Moja Hercegovina
