Često razmišljam da li je moguće da tokom svih tih godina nije bilo nijednog sunčanog dana, ili ga ja ne pamtim, pa me rastuži što je realinije ovo drugo jer takav period i ne treba sunčan dan.
Ne pamtim mnogo iz tog perioda, ili ne želim da pamtim, ali ono što mi je duboko urezano u sjećanje su moje komšije. Želja za pomaganjem, zajedničko preživljavanje i jednakost. Svi smo imali iste želje i potrebe, ali i želju da budemo dobre komšije, dobri ljudi, da pomažemo…
Prestade rat i nestade želja za komšilukom, pomaganjem i dobrotom. Nastadoše trka i panika. Ko će biti bolji, a ko imati više postali su naši imperativi. Materijalno pobijedi duhovno, a mi ostadosmo čekati. Čekati nove neprilike, ne bi li opet bili bolji.
Dugo sam se pitala hoćemo li ikada biti dobri kao tada kada smo bili bez ičega, svi isti. Bez ambicije da budemo bolji i imamo više.
Čekala i dočekala.
2012. je godina. Pao snijeg. Visina snijega mjeri se u metrima. Nemamo auta, nemamo gradski prevoz, nestaje struje, lede vodovodne cijevi. Mi opet mali. Bez mnogo toga, bez suvišnih ambicija, ali eto ponovo bolji. Skuplja se komšiluk, čisti snijeg, ide starijem komšiji po namirnice, dijeli ono što ima…
Gledam snijeg, gledam ljude… Gledam i strahujem. Strahujem šta će biti kad se snijeg otopi, a sa njim nestane i naša dobrota.
Snijeg se otopio, dobar komšiluk nestao, a ja ostala da čekam…
2014. je godina. Godina kada su se Bosni i Hercegovini desile najobilnije, ikad zabilježene padavine i uzrokovale poplave koje su pogodile brojne stanovnike i nanijele ogromne štete.
Opet pokazujemo šta znači biti human i dobar komšija. Ugrožavamo svoje živote kako bi spasili druge, nosimo hranu i vodu osobama koje su zarobljene, posjećujemo najudaljenija mjesta u našoj zemlji…Opet smo mnogo mali ali tako dobri. Nestaju i poplave i ja ponovo ostajem da čekam…
Sada čekam zemljotres. Čekam jer želim da smo dobri, a mi kakvi smo, samo mnogo mali možemo biti dobri!
Autor: Amela Sačić
Povezane vijesti:
Ne znam kuda odlaze, ali znam šta ostaje iza njih
