Flamencu je malo triput tisuću riječi. Flamenco je identitet u srži identiteta. Castanjete publici dirigiraju uzdahe. Vodstvo u svemu. Flamenco vas zarobljava, a vi tražite još.
Suknja je do gležnja. Da je duža spržila bi ju energija stopala. Nije kraća, jer koža nije bitna. Bailaora je plesačica, balerina, prijateljica, ljubavnica, luđakinja, povrijeđena djevojka, majka, vođa, starica, nasilnica, bik u koridi. Na daske istresa sve. Tu je potrebno bolje ozvučenje. Čime ne pleše bailaora? Čime ne predstavlja sebe u cijelosti? Nema njihanja bokova, one ne plešu da se poigraju vašom željom, nego vašim bićem u cijelosti. Nema raspuštene kose. Lice govori sve priče. Njena figura udara, bije, tuče, vrišti, kukom naprijed, ne bokom, rukama hvata prostor oko sebe i tjera gorčinu iz sebe. Toliko posla za te graciozne ruke! Koliko košta karta? Malo je! Kolika je cijena predstave? Malo je! Malo je za prosipanje cijele žene pred vašim očima.
La que arte!!!
Kakav osmjeh, koji ne ugađa! Kakve tanke usne koje se u bol kupe. U gorčinu, ludost i drskost! Bailaori je dozvoljeno – sve. Jednako plešu koščati kukovi, jednako oni višestruke majke. Energija pršti, stalna, flamenco je sajam života i boja. Bailaora pleše muški u hlačama, ženski u suknjama. Pleše svačije. I svakako. Crvenim cvijetom u pundži ona upire ka nebesima.
Ole!
Kakav rizik – cijena vaše karte! Što ako umrete? Od boli i ljepote. Ne ostavljajte glumce. Svirače! Ni pjevače ni plesače. Grlite njihov flamenco. Bailaora se naginje da vas pospe svojom strašću za životom. Uvija se da je prikupi, udara nogama da je zbije u pod ispod nje, i da zauvijek ostane tu, jer ona ima još. Sve je crno, samo bljeska crvenilo gorućih haljina, šalova, udaraca i plača.
Flamenco je ciganski sevdah. Ta svugdje gdje je ljubav tu je život. Blago zemlji kojom prođoše cigani noseći flamenco.
Flamenco je simfonija osjećaja kroz kombiniranu umjetnost. Plesa, pjesme, svirke, uzvika, boja, udaraca, krikova. Što je instrument, a što je osjećaj? Sve je isto! Nema razlike. Sve slavi radost. Sve slavi život. Sve slavi – ženu.
Agua agua!
Dobro kao voda! Prvo poput života. Prvo poput vode. Flamenco se ne boji života, te mu gleda u oči poput bika u crvenilo toreadora. ‘Mogu i hoću, drsko – hoću! Rastrgati poput krpe toreadora! Rastrgati život živeći ga!’ – ponavlja flamenco. Ne treba mu nježan osmijeh žene, ne trebaju mu nasmijani zubi, uvijanje plahe srne na bini, treba mu životinjska snaga, koja spremno nosi život. Snaga slobodnog ženskog bića.
Imperativ.
Ovaj tekst je malo! Ovim tekstom se zaljubite! U sljedećim tekstovima čitajte slavne brojne roditelje ove umjetnosti. Čitajte povijest i utjecaj. Pošast koja oplemenjuje.
Duh flamenca je u Mostaru širila Arleta Čehić. U Sarajevu Mirza Redžepagić. Želite ga drugdje? Zovite njih dvoje! Zovite ambasadore flamenca u Bosni i Hercegovini! Pomozite im spojiti flamenco i sevdah. U sevdahu babo ‘pjeva, a plače’, u flamencu bailaora ‘pleše, a plače’.
Autor: Marija Herceg
#FrontalBlogChallenge
Povezane vijesti:
Šta je invalid bez trećeg decembra?
