Nedostaju nam dva nivoa djelovanja na nedostatak otvorenosti – onaj lični, koji nosimo s kućnim vaspitanjem a nadograđujemo obrazovanjem i sopstvenom željom za istim, i institucionalni – odgovornost i jednak odnos prema svima kojima odgovaramo – na način na koji mogu da zahtijevaju, prihvate, razumiju i učestvuju u odgovoru.
Lični se svodi na osjećaj za drugog, širinu vidika i nedostatak robovanja pravilima, bar za nijansu više od poštovanja reda kojim ne ugrožavamo drugog. To znači da od sebe ne tražimo da budemo slika sa naslovnice, da nije sve crno i bijelo, bar ne toliko oštro podijeljeno, iako svemu, po unutrašnjem kompasu možemo odrediti bazu, da poštujemo i podržavamo izbor da se ne bude stereotip i da se ne trudimo da sve smjestimo u ladice.
To zahtijeva vrijeme. Način se već nađe, ako postoji želja.
Sa druge strane, institucionalni, u najširem smislu znači da ne postoji ništa osim zlatne sredine, prosjeka kojem se obraćamo, koji tek u nekim sporadičnim tačkama, rubnim i krajnjim, može da dotakne onog s druge strane granice prosjeka. K'o frajer kojeg jednom sretneš u kafani, očešeš se o njegovo rame i nekako ti zvoni njegova faca nakon godinu i po, u drugoj kafani, u drugoj radnji.
To znači da treći decembar ide k'o na traci – danas imamo akciju, dva u jednom! Em međunarodan, em naš.
Pa se institucionalno legitimisan lik slika s par institucionalno delegitimisanih likova (što slađe, a obespravljenije, to bolje), izgovori floskulu o pomoći, o naporima koje institucija koja ga legitimiše tako mukotrpno ulaže, nasmije se fotoaparatu i pažljivo sačeka da se kamermani okrenu u jurnjavi ka novom zadatku, da bi i sam petama dao vjetra.
Ako je na vratima nekog dnevnog centra, tim bolje. Jer, to nisu servisi, to nisu ustanove u koje dolaziš po potrebni alat za izlazak na otvoreno, već prostori za fotografisanje, sve u ruhu humanosti.
Humanosti koja je sama sebi cilj, od krize, do krize, uz pompezno najavljivanje da krize neće biti, bar ne u narednih nekoliko godina, pa kad opet stigne, opet ćemo na fotografisanja.
Do tad će treći decembri da služe za prihranu nečije sujete, vjeru u sopstvenu veličinu, jer iako i oni drugi imaju pravo, njihovo pravo će se protezati tek toliko koliko im sujeta i veličina odrede obim, koliko premjere da mogu, bez suštinskog poznavanja teme.
A nije baš da će nas dočekati nešto drugačiji treči decembar ove godine. Samo, pašće u vikend, pa će možda duže potrajati. Ako budemo mogli, kao društvo, dugo gutati knedle na pojavu kolica, štapova i proteza na malim ekranima.
Autor: Ana Kotur-Erkić
#FrontalBlogChallenge
Povezane vijesti:
