Septembar je. Jesen u mom sokaku. Socijalni rok ostaje kao krajnja mogućnost prosječnog studenta koji ne zna koga bi više krivio za svoju sudbinu. Pitanje uslova je jednako upitnosti godine. Student druge godine na Ekonomskom fakultetu polazi od Ilidže. Nekako već zna da će zakasniti na zadnji ispit. Uspavan, iznerviran i u općem prevoznom neredu ne ulazi u trojku. O, ne. Čudi se praznoj četvorci koja ide ka željezničkoj stanici. Ne obazire se na broj tramvaja. Zaspao je. Vozač ga budi na okretaljci. Svjestan je toga da mu je svijet već urušen i da je s te pozicije daleko od cilja – skoro na drugom kraju svijeta. Ne paniči, jer zna da mu ni prepisivanje ne bi pomoglo. Miri se sa sudbinom. Odlazi na piće.
Kao prihvatljivije doba za večernje izlaske je avgust. Ni previše toplo, a ni hladno. Djevojka i momak se dogovaraju u 19 sati kod Sebilja, tradicionalnog mjesta susreta kao da nema drugog u gradu. Katedrala je ipak za sladokusce. On neoprezno ulazi u tramvaj sa brojem šest. Razgleda grad preko prozora kao da je Las Vegas. 18:55 je. Tramvaj skreće na Skenderiji. Dobija mali infarct, jer zna koja ga žena-mačka čeka. Hodnja do Sebilja će uzeti petnaest minuta. Ako potrči trinaest i po. Nakon šest minuta ulazi u trojku. On zakasnio – ona otišla. Boli je briga što Srbija nema izlaz na more. Psuje sve što stigne; naročito golubove što oblijeću okolo, a jedan ga je i posrećio.
Ponedjeljak je dan-D u sarajevskom kantonu. Veći je juriš nego '43 u Staljingradu. Dan kojim niko ne zna je li pošao ili je došao. U domenu srednjoškolaca, daleko je najgore učenicama medicinske škole na Jezeru. Ukoliko još autobusom trebaš do terminala, to znači da ti u prosjeku ode četiri sata na vozarenje i beskrajno slušanje one tri pjesme na telefonu, jer te mrzi skidati pjesme, a nemaš kredita za mobilne podatke. Međutim, fulaš li tramvaj, automatski kiksaš i sa trolejbusom, što znači da kasniš na nastavu. Ne postoji nikakva šansa, a ipak javljaš kolegama u razredu da te profesor ne upisuje u dnevnik jer već imaš šest neopravdanih zbog istog. Smanjuje ti se vladanje. Čekaš informacije i trenutak kada će babo ubiti sve u tebi jer je noć prije saznao da si se propušio.
Takva je sudbina onih koji se nose s gradskim prevozom. Doduše, ne žale se korisnici Centrotransa. Njima kapa dolje.
Onda ostatak života provedeš otkidajući na Tomu Zdravkovića pronalazio se u njegovim stihovima ili ne. A još života ostalo je…
Autor: Nusrah Hadžić
#FrontalBlogChallenge
Tekst je objavljen u sklopu projekta Frontal Blog Challenge. Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.
Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH.
Povezane vijesti:
Lajkovi za krađu djetinjstva?!
