Kad su se Nijemci iskrcali na Zakintosu 1943. godine, poslije kapitulacije Italije, SS major Berenc je pozvao gradonačelnika Lukasa Karera, i episkopa Hrizostoma. Dao im je 24 časa da mu spreme spisak svih Jevreja na ostrvu.
U Solunu se spremao transport svih grčkih Jevreja za Aušvic.
Sutradan, gradonačelnik i episkop su donijeli papir sa samo dva imena: njih dvojice.
– Drugih Jevreja nema, gospodine majore.
U toku prethodne noći, svi Jevreji na Zakintosu dobili su lažne lične karte i krštenice sa grčkim imenima i sklonjeni su u grčke porodice na ostrvu, u planinskim selima.
Godinu dana major Berenc je slao patrole, prijetio strijeljanjima, nudio novac – pokušavajući da pronađe bar jednog Jevrejina.
Uzalud. Nijedna porodica nije izdala.
Postojali su dokazi i da je Hrizostom komunicirao direktno sa Hitlerom kako bi molio za živote Jevreja na ostrvu. Nažalost, razorni zemljotres 1953. godine uništio je sve arhive na ostrvu.
Svih 275 Jevreja na Zakintosu je preživjelo do britanskog iskrcavanja 1944. godine.
Prvi brod koji je stigao u pomoć žrtvama zemljotresa 1953. godine bio je iz Izraela, sa porukom koja je glasila: „Jevreji Zakintosa nikada nisu zaboravili svog gradonačelnika i svog voljenog episkopa i ono što su učinili za nas“.
Kad je u zemljotresu 1953. srušena sinagoga na Zakintosu, jevrejska zajednica je odlučila da je ne zida ponovo.
Na njenom mjestu podigli su dva spomenika – gradonačelniku i episkopu.
1978. Izrael ih je proglasio "pravednicima među narodima", a cijeli Zakintos "ostrvom pravednika".
Nakon rata, svi Jevreji Zakintosa doselili su se ili u Izrael ili u Atinu.
Frontal
