Dragi moj Avdo Avdiću,
Želim da ti se zahvalim na svemu u ime familije i mene lično. Ne te familije na koju si prvo pomislio, nego moja familija.
Ova moja luda familija svim srcem navija za tebe ne bi li od mene napravio čovjeka tj. četnika, čekaju oni to od 1992. godine i ti si im poslednja nada.
Takođe i ja sam ti silno zahvalan. Do juče sam bio srpski snajperista, artiljerac i sejač smrti iznad Sarajeva, ali ti si svojom istragom utvrdio da sam bio obični četnički kurir, a svi znamo kako su krvoločni ti četnički kuriri.
Elem, da ne dužimo mnogo.
Ja od septembra 1991. godine pa negdje do jula ili avgusta 1994. godine nisam bio u Kalinoviku, samim tim nisam bio ni u juna 1992., a gdje sam bio to zna onaj tužilac sa kim sam razgovarao.
Jednostavno ne mogu biti na dva mjesta u isto vrijeme.
Ja nikad u ratu nisam bio kurir, već vezista, a to sam već napisao i ranije u tekstu, ali ti ne čitaš pažljivo moje tekstove i to možeš provjeriti sa svojim doušnicima.
Sve sam ti to kazao u telefonskom razgovoru, ali džaba, naslov je naslov.
Svako dobro ti želim i hvala još jednom.
Još uvijek početnik i šaljivdžija
Srđan Puhalo
P.S. Pošto vidim da si se zadeverao oko mene i da imaš pristup svim mogućim dokumentima molim te da provjeriš kod ovih tvojih imaju li podatke o 1601 ubijenom djetetu, jer jebo nas, istina je najvažnija.
P.P.S. Mene više od tebe mrze u Kalinoviku, ko voli srpske izdajnike i autošoviniste i taj krst ja nosim sa sobom. Teško da bi neko meni kazao gdje su zakopani ubijeni kalinovački Bošnjaci.
Preuzeto sa: blogger.ba
