Igor Radojičić i Ognjen Tadić već godinama predstavljaju simbole mlađih, nekorumpiranih i sposobnih političara. Sa njima se identifikuju mlađi članovi SNSD-a i SDS-a, oni na izbore izvlače i ljude koji inače ne bi glasali za njihove partije. Obojica su harizmatični, fizički dopadljivi, sa darom za političku komunikaciju. I obojica su itekako odgovorni za bijedno stanje u kojem se kao društvo nalazimo.
Svjesno ili nesvjesno, Tadić i Radojičić već godinama lično legitimišu mršave ili nikakve rezultate stranačkih funkcionera, odnosno nedostatak kompetencije i vizije unutar svojih stranaka. Prihvatanjem loših, ponekad i očajnih partijskih poteza oni su praktično prihvatili i odgovornost za iste. Nikad se nisu jasno i otvoreno distancirali od ne samo grešaka, nego i gluposti koje su njihove stranke činile. Međutim, sve to i nije najveći problem. Daleko najgore je to što su mnogi, pogotovo mlađa generacija, školovaniji i pošteniji ljudi, zapravo imali velika očekivanja i nade kad su njih dvojica u pitanju. U svakom smislu Radojičić i Tadić su budili kod ljudi nadu da ćemo i mi konačno kao društvo dobiti modernije, mlađe, poštenije i spososbnije lidere. Njih dvojica kao da su bili predestinirani da oforme dvije snažne partije lijevog i desnog centra oko kojih bi se okupljalo ono najkvalitetnije u Srpskoj. Odnosno, Tadić i Radojičić su trebali da budu lideri i simboli lijevog i desnog pola drugačije i bolje Srpske, Srpske dvadeset i prvog vijeka. Srpske koja bi iz ratne, poratne i tajkunske prešla u pravnu, demokratsku i razvojnu fazu.
No, ništa od toga se nije desilo. Radojičić i Tadić su u kod gorenavedene grupe ljudi ostavili utisak vječitih kalkulanata, ljudi nespremnih da rizikuju i preuzmu breme odgovornosti za vođenje stranke, ideološkog pola, cijele Srpske. Tako, Ognjen Tadić nikad nije shvatio da ne može i neće postati predsjednik Republike Srpske sve dok prethodno ne postane predsjednik SDS-a. Jer, zašto bi mu građani dali povjerenje da vodi državu kad mu stranačke kolege ne daju da vodi stranku? Isto je i sa Radojičićem-ako je dozvolio da ispred njega odu ljudi koji mu nisu objektivno ni do koljena, onda to u javnosti ostavlja utisak da u njemu nedostaje karaktera. A bez mnogih osobina može da se bude liderom, ali nikako ako nemate snažan karakter i volju.
Takođe, njih dvojica su uspjeli da politiku ogade mnogim mladim i kvalitetnim ljudima koji su prateći njihove primjere shvatili da ovdje nema mjesta za nove ljude. Jer, ako su Tadić i Radojičić sa svojim petnaestogodišnjim stažom u visokoj politici i dalje „mlade nade“ i „talenti koji dolaze“, onda je to ponajbolji dokaz sklerotičnosti našeg političkog života. I zašto bi onda bilo ko pametan i sa elementarno čestitim namjerama dozvolio sebi da traći vrijeme u takvoj žabokrečini? Dakle, Radojičić i Tadić nisu samo odgovorni što su uništili sami svoje nesporne političke potencijale, nego i zato što su svojim nečinjenjem kompromitovali i samu ideju mogućnosti da na scenu stupe novi i drugačiji ljudi. I to je trenutno njihov, čini se, jedini konkretan a opet tragičan politički legat.
Isto tako, ni Tadić ni Radojičić se nikad nisu ozbiljno, uporno i sistematično angažovali na dugoročan posao okupljanja najkvalitetnijih ljudi u društvu. Odnosno, to bi ponekad počeli da rade stidljivo i stihijski, u zavisnosti od potreba izbornih procesa, no tu nije bilo dugoročne vizije, strategije i istinskog pregalaštva. Umjesto da oko sebe okupljaju kvalitet, pa makar takvi ljudi i ne željeli da postanu članovi njihovih partija, umjesto da stvaraju jezgra budućih vlada i ključnih javnih institucija, umjesto da razmišljaju vizionarski i sistemski, oni su se ograničavali na stvaranje slabašnih partijskih kružoka a svoju političku djelatnost su pretvorili u salonska prenemaganja.
Za sve navedeno lično su oni odgovorni. Ne drugi funkcioneri u njihovim strankama, niko treći. Prosto zato jer su njih dvojica daleko darovitiji od tih inih, pa je samim tim i njihova odgovornost daleko veća.
