Mržnja, to negativno osjećanje koje paralizuje naš um, sužava nam preglednost i čini nas nemoćnim da istinski upoznamo nekog različitog od sebe. Iz tog neznanja mi između dva izbora ljubavi i mržnje izaberemo ovo drugo. Drugo, drugačije od ljubavi. Biramo loše pored dobrog, ružno pored lijepog, tužno pored veselog, kukavicu pored hrabrog, nesreću pored sreće, tamu pored svjetlosti i sve ostalo negativno pored pozitivnog. Draže nam je na leđima nositi punu vreću mržnje nego šaku ljubavi.
Govor mržnje jedan je od pojmova koji su veoma prisutni u našem javnom prostoru. Svi smo svjesni činjenice da su rat, post-ratne traume i kriza svakako doprinijeli širenju ovog izrazito negativnog fenomena. Pored toga, tehnološka dostignuća poput interneta su takođe postala sredstva kojima je pojačan intenzitet ove pojave.
Kad pričamo o govoru mržnje u Bosni i Hercegovini, prva asocijacija nam je svakako komunikacija koja se odvija između pripadnika različitih naroda u ovoj zemlji, a pogotovo ona koja se odvija na polju društvenih mreža, portala i foruma, gdje anonimnost i neodgovornost za svoje riječi posebno pogoduje širenju uvreda, netolerancije i otvorenih poziva na nasilje. Ipak, ako pažljivije zavirimo ispod sve te površine, zapravo možemo uočiti da je riječ ne o normalnoj komunikaciji, nego o monologu ljudi koji su isfrustrirani svojim ličnim životima i koji mogućnost da brzo i lako izraze svoje stavove na internetu ustvari zloupotrebljavaju da iz sebe izbace svu onu mržnju koja se u njima skuplja godinama. Tu realno nikakve suštinske komunikacije i nema, a forumi, društvene mreže i ostala sredstva interakcije postaju svojevrsne galamionice u kojima niko ne sluša nikoga, a u sveopštoj buci jedina konstanta jeste u stvari jedna strašna pustoš, odnosno nedostatak suštinskih riječi.
S druge strane, priča o govoru mržnje ne zaustavlja se samo na sukobima između naroda u BiH. Danas je karakteristično da govor mržnje odlikuje i komunikaciju unutar jednog naroda, i to možemo svaki dan vidjeti na primjeru političkih prepucavanja između pripadnika političkih stranaka u Republici Srpskoj. Iako mnogi ne smatraju da ovo spada pod govor mržnje,već da je riječ o uobičajenoj političkoj komunikaciji, odavno našu političku scenu ne odlikuje razmjena mišljenja i sukob različitih političkih pogleda. Sve se svodi na primitivna vrijeđanja, omalovažavanje, prijetnje i zlobne komentare. Učesnici u političkom životu ne slušaju jedni druge, a posebno je zastrašujuće da mlađi ljudi u partijama daju dodatnu negativnu konotaciju ovom sociološkom fenomenu. Čini se da oni sa još više gorčine, manjka ozbiljne argumentacije, znanja i zrelosti nastupaju u javnom prostoru, te se kod mnogih od njih primjeti jedna ogromna rupa u vaspitanju i obrazovanju, pa se stiče utisak da su njih njihove partije i partijski lideri više vaspitali od roditelja i više obrazovali od škola i fakulteta. To je pogubno po te mlade ljude, a tek će da bude po budućnost ove zemlje i svih nas.
Kad tako sagledamo stvari dolazimo do zaključka da je govor mržnje ovdje kod nas u dobroj mjeri rezultat nedostatka znanja, ideja, zrelosti i jedne sigurnosti ljudi samih u sebe. Nesigurni, neinformisani i neostvareni ljudi su hodajući prenosioci mržnje, gluposti i izazivanja osjećaja besmisla kod svih onih koji su drugačiji i koji bi htjeli da doprinesu razvoju ovoga prostora. Prosto, čovjek izgubi želju da ostane ovdje, ne zato jer misli da se ne može ništa uraditi, već zato što se sve češće pita da li oni koji zagađuju javni prostor ovdje i zaslužuju da im bude bolje.
“Vaša mržnja pretvorena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati gradove i gradove”, rekao je Tesla.
Autor: Marijana Gvozden
#FrontalBlogChallenge
Povezane vijesti:
Za prosječnog glasača burek je samo sa mesom
Naši heroji i naše žrtve, a njihovi zločinci
