Grudi koje je neko slikao da skupi novac koji nemaju da ode na liječenje. Da ne dočeka neki KCUS, da ne dočeka neko dugovanje dobavljaču za citostatike zbog kojeg sve staje, da ne slikamo tabute, da ne slikamo sanduke na koje sumanuto klikćemo i ispod kojih pršte suze. Padaju, razumije se, na gore, na slike slavljenja sopstvene humanosti, jer nas je neko grdno slagao da smo sav posao obavili širenjem vijesti.
Širenjem tuđe, kancerogene, bolne i užasne dojke.
Moram da skinem kapu napretku ideje. Toliko zlo, toliku bezobzirnost nisam odavno vidjela. Moram da skinem kapu distanciranju od ljudskog bića čiji život visi o koncu, samom činjenicom da smo u stanju da ne pomislimo – a šta bih ja na njenom mjestu?
Kako bih sutra sinu objasnila da je neko slikao moju dojku i da je ona kružila internetom? Šta ću sutra svojoj djevojčici reći, kad preživim, jer će me iščupati šaka ljudi, da kači na instagrame ili da ode na mamogram bez obzira što joj je 25?
Nismo i nećemo naučiti, to mi je jasno.
Ali, ne dam zdravom razumu da padne bez ispaljenog metka, na staru foru novog početka.
Sa starim forama je došlo do upaljene dojke koju neko uzgaja godinu dana. Ljekar, sistem, pacijent koji trpi, okolina koja čeka. Novi početak se neće dobiti, jer se počeci ne dobijaju, nego zahtijevaju. Juče, danas. Ne sutra.
Počeci u kojima će muž da ti kaže da odeš na ginekološki pregled, potpun i detaljan, umjesto u kafanu zarad nove slike na instagramu. Počeci u kojima ljekaru nećemo nositi bombonjeru i vino, već ovjerenu zdravtsvenu knjižicu, pa makar i sa biroa, jer garantuje besplatan pregled.
Nastavci, u kojima nećemo odmahnuti rukom na ružičastu traku, već naučiti statistiku, saslušati edukativni materijal u vidu nekog ko je odvojio svoje vrijeme da stoji na glavnom trgu našeg malog mjesta i natjerati mamu da ode na pregled, bez obzira što nema potrebe, ima 60+ godina i ginekologa je srela zadnji put na sistematskom pred penziju s mrvom dokupljenog staža.
I krajevi, u kojima nećemo morati sami sebe šamarati jer dvadeset i kusur glasamo za iste likove, kojima je ovo malo prćije tek predvorje ličnih sukoba i loših reality programa.
Krajevi, u kojima humanost na koju pozivamo neće postati nekrofilija nad živom ženom, nad njenom borbom dok smo svi okretali glavu od svih kancerogenih mjesta ovog društva, pa položili nehumanost na njenim kancerogenim prsima.
I prije nego kancerogeno zagalamite, ja znam da mi je baka sedamdesetih umrla od nepoznatog tumora, u malom selu. Imam prijateljice i poznanice čije su majke objavile rat i kanceru i kancerogenom liječenju posljedica, nakon tišine nad uzrocima. Ili se same bore sa kancerima.
I ne treba mi ničiji kancerogeni dio tijela za borbu za život.
Autor: Ana Kotur-Erkić
#FrontalBlogChallenge
