Viktor Emil Frankl, jedan od najznačajnijih neurologa i psihijatara poslijeratnog perioda. Utemeljio je logoterapiju i egzistencijalnu analizu. Frankla smatraju osnivačem Treće bečke psihijatrijske škole, poslije psihoanalize Sigmunda Frojda i individualne psihologije Alfreda Adlera.
Njegov život priča je o nevjerovatnoj volji pojedinca da preživi, istraje i na kraju – pobijedi!
Užasi Holokausta
Još za vrijeme studija medicine, koje je završio 1930. godine u Beču, Frankl je bio u kontaktu sa Frojdom i Adlerom i bavio se psihijatrijom. Smatrao je da je pitanje smisla ključno za prevenciju suicida i tridesetih godina liječio je hiljade žena i mladih sklonih samoubistvu.
Zbog jevrejskog porijekla mu je nakon aneksije Austrije 1938. godine bilo zabranjeno da drži privatnu praksu. Umjesto toga premješten je na čelo Odjeljenja za neurologiju bolnice Rotšild, jedine bolnice u kojoj su mogli biti liječeni Jevreji u to doba. Iako je dobio vizu za Ameriku, kako se ona odnosila samo na njega, odlučio je da ostane da živi sa roditeljima, odbivši da ih napusti.
Franklu je bilo dozvoljeno da liječi samo Jevreje, ali mu je pozicija ljekara donekle pružala zaštitu od deportacije. Među Jevrejima je tih dana stopa samoubistava bila sve veća i Frankl je sve svoje napore usmjerio ka tome da spasi što više ljudi tako što će im vratiti nadu i pomoći da, i u takvom okruženju, pronađu volju za životom.
Godine 1941. Frankl je oženio Tili Groser, medicinsku sestru koju je upoznao preko posla. Pored još jednog para, oni su bili posljednji Jevreji u Beču koji su dobili dozvolu da stupe u brak. Ipak, njihova sreća nije bila dugog daha – u to vrijeme, trudne Jevrejke odmah su deportovane u logor, pa je par teška srca odlučio da Tili abortira. Frankl je svoju knjigu “Nečujan vapaj za smislom” posvetio svom nerođenom djetetu.
Porodica Frankl na kraju ipak nije uspjela da izbjegne sudbinu stotina hiljada Jevreja širom okupirane Evrope. Frankl i Tili deportovani su u koncentracioni logor Terezin. Do kraja rata, svi članovi Franklove porodice, osim sestre koja je emigrirala u Australiju, ubijeni su. Preživio je samo on.
Proveo je tri godine u ukupno četiri koncentraciona logora, uključujući i Aušvic. Kasnije je pričao kako ga je u životu održavala misao da mora da ponovo napiše knjigu “Doktor i duša” koju je ponio u rukopisu u logor, ali ju je izgubio. Kada mu je bilo najteže, zamišljao je sebe kako u toploj, dobro osvijetljenoj sali drži predavanje studentima o svojim iskustvima u logoru, i to distanciranje od svakodnevnih užasa mu je pomoglo da preživi.
Oslobođen je 1945. samo da bi otkrio da niko od njegovih najmilijih nije preživio. Voljena Tili nastradala je u logoru Bergen-Belsen.
Nesalomivi
Iako izmučen strahotama i tugom, Frankl nije poklekao. Naprotiv! Više nego ikad prije smatrao je da je potreban svojim pacijentima i neumorno je počeo da radi na razvijanju svog pristupa psihološkom liječenju.
Svoje kapitalno djelo “Zašto se niste ubili: Traženje smisla življenja“ napisao je za samo devet dana 1945. godine. U njemu se ponovo suočio sa iskustvima iz logora smrti i stavio pitanje smisla i egzistencijalnu filozofiju u centar svoje psihoterapije.
Ova Franklova knjiga je na srpski prevedena tek 1994. ali je za tu priliku Frankl napisao predgovor u kome poručuje:
“Šansu da prežive imali su uglavnom oni koji su bili psihološki usmjereni na budućnost, na neki zadatak koji treba da ispune u budućnosti, na smisao čije ostvarenje ih je u neku ruku očekivalo, ili na neku osobu koja ih je čekala s ljubavlju…
I pitam se ne bi li sve to moglo da se proširi izvan pojedinačnog ljudskog života i primijeni na produženje života čovječanstva u cjelini. Možda je istina da i čovječanstvo ima svoju šansu da preživi atomsko doba ako se ljudi, i svi narodi, okupe na zajedničkim zadacima, ako svi budu zahvaćeni ne samo onim što logoterapija naziva voljom za smislom već i zajedničkom voljom za jednim zajedničkim smislom?”
Zastupao je gledište da je, prije svega, pomirenje pravi put ka izlazu iz katastrofa koje je donio svjetski rat i Holokaust, pritom odbacujući koncept kolektivne krivice, za koju smatra da ide ruku pod ruku sa potiskivanjem istorije.
Godine 1955. postao je profesor u Beču, a 1970. osnovao je prvi Institut za logoterapiju u tom gradu. Ponovo se oženio i dobio ćerku Gabrijelu koja je danas ugledni dječiji psiholog.
Viktor Frankl je umro 2. septembra 1997. u 92. godini života. Iza njega je ostala mnogobrojna porodica, kao i 39 knjiga prevedenih na 40 svjetskih jezika i 29 počasnih doktorata širom svijeta.
U njegovom stanu u Beču je 2015. godine osnovan muzej „Viktor Frankl“.
* Tekst je urađen u saradnji sa Austrijskim kulturnim forumom Beograd.
Izvor: istorijskizabavnik.rs
